Koko (Antonio Parač) je od zadnji put porastao, malo se uozbiljio i uz svoju detektivsku znatiželju postao i pravi zavodnik, a to je presnažan argument za njegove fanove da se kopka po filmu. Valjda uz tu naglu ozbiljnost ide i prenaglašena monotonost i zagonetnost dobar dio početka filma u novim zgodama Koka i družine "Zagonetnog dječaka", redatelja Dražena Žarkovića i scenaristice Hane Jušić.
Inače, ove godine u Puli je niz filmova gdje su razred i tinejdžeri u glavnim ulogama, što je najbolji put do nove publike s njihovim izvornim problemima. Baš zbog toga se i Koko trebao malo više prilagoditi novom vremenu mobitela i facebooka, ali je očito lektira bila snažniji medij, možda i obaveza prema samom Kušanu.
No, koliko god se film činio retro, pomalo zastario, pa i s previše triler atmosfere (posebno glazba Dinka Appelta) nema sumnje da će ga generacija koja s njim odrasta prihvatiti kao dio svog nezaobilaznog štiva.
U nedjelju je u Puli prikazan film Gorana Paskaljevića "Kad svane dan" (Srbija-Hrvatska-Francuska), s Mustafom Nadarevićem u glavnoj ulozi profesora Miše Brankova. Majstor Paskaljević, uz pomoć scenarista i autentičnog svjedoka Filipa Davida, snimio je film kao spomenik, muzejsku referencu na beogradsko sajmište na kojemu je pogubljeno oko šest tisuća Židova te manji broj Roma.
Nadarević je poslovično toliko impresivan u velikim temama da mi je ga je teško gledati u TV sapunici gdje se bori za kruh svakidašnji. On sudbinu profesora Miše, koji na dan umirovljenja otkriva svoj pravi identitet da je zapravo Židov - i da očevu zakopanu partituru sa Sajmišta "Kad svane dan" mora dovršiti, uzdiže na razinu dostojnu Memorijalnog muzeja.
Očito su europski film ponovo okupirala djeca i starci, pa su i Slovenci, nakon Hrvata i Čeha (baš je i takva koprodukcija), ušli u starački dom i ispričali svoje "noćne brodolome". Učinio je to Matevž Luzar u filmu "Sretan do kraja" ("Srečen za umret") s Evgenom Carom i Milenom Zupančič, koji je pomalo kombinacija Mirkovićevog filma s Poličem i Karić, kroz ljubavnu priču, i češke smiješne zgode Brzobohatyja i Bohdalove Jirija Stracha. Luzar je zaista veliki talent, a to je ovim igranim prvijencem i dokazao držeći visok ritam za jednu komornu temu i k tome u staračkom domu s teško pokretljivim protagonistima.
A sve pršti nekim dječjim poletom, čak su ovi Luzarovi starci kao početnici na informatičkom tečaju razigraniji od Kokove družine u razredu. (Mate ĆURIĆ)