Još jedno samoubojstvo. Ukupno pet ili šest dosada na programu koji, možda, ima za temu suicid. Tko zna, vidjet ćemo do kraja, još su (pre)ostala četiri filma na Kaštelu iz Međunarodnog programa 61. Pulskog filmskog festivala, a onda se spuštamo u Arenu na domaću kuhinju i kino zabavu.
Tu bi, nadam se, moglo tragično završiti samo ono što na kraju dođe na tanjur kao dobar zalogaj. Ovo za sada posljednje samoubojstvo dogodilo se u finsko-švedsko-danskim "Betonskim noćima" Pirjo Honkasalo i zapravo me uopće ne čudi da je jedna crno-bijela filmska skandinavska realnost doslovno prenesena u depresivno betonsko sivilo jednog industrijskog predgrađa i stambenog radničkog bloka u kojemu si već i tako u nekoj vrsti zatvora, kazne, pa je čak bijeg otuda na neki način djelomičan spas.
U stanu takve jedne mamutice stariji brat Ilkka, hladan i bešćutan (Jari Virman) čeka odlazak u zatvor, a mlađi brat Simo (malo je reći za ovog dječaka Johannesa Brotherusa da je pravo otkriće na velikom ekranu) sve proživljava kao naglo odrastanje u strahu i neizvjesnosti.
Strah i ljubav samo su dvije stvari na ovom svijetu – pokušat će mu reći susjed od kojega zazire jer prema dečkima pokazuje određene simpatije, dakle strah ga pokreće da ne vidi dalje od onoga što ga i u vlastitom stanu preko puta okružuje i odgaja. Simo upija svaku rečenicu, svaku mudrost i glupost starijih zarobljenih u svom strahu i neizvjesnosti pa je svaki korak da se izvuče iz svega samo put do potonuća, do susreta s onim snovima u kojima se budi, a kamera sve dočarava kataklizmičnim scenama, sivilom koje niti je crno, niti je bijelo, već je čista prokleta realnost.
Svaka čast autorici koja je isključivo filmski jezik podredila stanju društva o kojemu govori pa se tako, iako spora, naracija dobro nadopunjuje s artističkim kadrovima koji opravdavaju sve postupke, pa i one najtragičnije. Ako nas strah okružuje i potiče, ima li šanse za ljubav koja bi sve to trebala nekako dovesti u smisleniji red –pita se Honkasalo i zaključuje da se ta emocija najprije rađa i spoznaje u obitelji. Tko je upoznao prevladat će strah, a tko nije potonut će.
Pao je i prvi aplauz odobrenja na otvorenom i to rumunjskoj drami "Japanski pas" debitanta Tudora Cristana Jurgiua, također realističnoj priči iz života jednog usamljenog starca na poplavljenom području u kojemu je izgubio sve, smjestio se u prvu moguću kuću s kakvim-takvim krovom nad glavom, pomiren da život ide dalje i da je zapravo sve prolazno kao i njegov život na zalasku.
Pula se tako na neki način suočila s poplavom u svom dvorištu (u stvarnosti i na filmu), ali i s aktualnim poplavama u ravnici koje su dijelom zahvatile i Rumunjsku te su mogli ovako presnimljeno proživljavati kroz što sve prolaze oni koji su preko noći ostali bez svega.
Tu ne mislim na one kojima je pukla cijev u stanu, naravno. starca s toliko uvjerljivosti i snage nesalomljivog duha igra Victor Rebengiuc, koji uz sve proživljava i obiteljsku tragediju gubitka supruge i odlazak sina u Japan, a da si nisu uvijek znali i rekli sve što ih tišti. Baš to neizrečeno je onaj motiv koji nas kod ovog filma, i uopće u rumunjskom filmu koji je osvojio svijet zadnjeg desetljeća, drži u neizvjesnosti. Ništa se ne događa a ispod sve kuha. (Mate ĆURIĆ)
VIŠE ČITAJTE U TISKANOM IZDANJU