Tijekom krize došlo je do porasta siromaštva u Hrvatskoj, ne samo relativnog, koje varira od sredine do sredine, već i ekstremnog, u kojem ljudi ne mogu zadovoljiti ni osnovne životne potrebe. Krizom je najviše pogođeno radno aktivno stanovništvo, te oni koji o toj skupini egzistencijalno ovise, prvenstveno djeca. Pogoršao se i problem dugotrajne nezaposlenosti, kao i kreditni rizik, unatoč procesu razduživanja.
Slaba je pritom učinkovitost sustava socijalne skrbi, a posebni je problem trend rasta tzv. novog siromaštva, odnosno siromaštva mladih, nezaposlenih i obrazovanih osoba. Zaključak je ovo kojeg je iznio prof. dr. Zoran Šućur sa Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu, na predavanju u okviru prošlotjednih 13. Lošinjskih dana bioetike.
Šućur je pritom istaknuo da se siromaštvo ne može svesti samo na ekonomsku i financijsku dimenziju, već povlači i sociološka, psihološka i etička pitanja, pa su potrebni kombinirani socio-ekonomski, politički, te empirijski pristup. Kazao je da postoji visoka korelacija između ekonomske nejednakosti u društvu i siromaštva, pri čemu se nejednakost, pojasnio je, mjeri na dva načina. Prvo, putem Gini koeficijenta, na skali od 0 do 1, pri čemu, što je koeficjent bliži jedinici, nejednakosti su veće, a što je bliže nuli, one su manje. Drugi pokazatelj je omjer između 10 do 20 posto najbogatijih i 10 do 20 posto najsiromašnijih članova društva
"Kada napravimo usporedbu nejednakosti u Hrvatskoj s članicama Europske unije, mi smo negdje na sredini, dakle na prosjeku ili malo iznad prosjeka za zemlje EU, s tim da je nejednakost kod nas za vrijeme krize blago porasla. Ne možemo, dakle, ipak govoriti o nekom dramatičnom rastu", rekao je Šućur.
Prema pokazatelju omjera dohotka, opet smo, kazao je, negdje na sredini distribucije, s tim da treba uzeti u obzir da je riječ o nejednakosti u dohotku, a ne cjelokupnom bogatstvu. Za podatke o bogatstvu teže je, kaže Šućur, prikupiti podatke, s tim da treba imati na umu da su nejednakosti u dohotku obično manje nego nejednakosti u bogatstvu.
"Možemo govoriti o relativnom te apsolutnom siromaštvu. Relativno govori o tome koliki dio stanovništva nije u mogućnosti participirati u pristojnom životu i standardu koji je uobičajen za tu zemlju, te je relativno od zemlje do zemlje. Kada se usporede podaci prije i poslije 2010. može se zaključiti da je došlo do blagog porasta tog tipa siromaštva u Hrvatskoj, za 1 do 2 postotna boda. Prema simulacijama i provedenim istraživanjima, oko petina hrvatskog stanovništva živi ispod ili oko same granice relativnog siromaštva, što znači da ne mogu voditi način života karakterističan za većinu građana.
U apsolutnom siromaštvu živi pak 10 do 15 posto građana, koji dakle nisu u mogućnosti podmiriti ni najosnovnije životne potrebe. Tokom krize došlo je naime do porasta apsolutnog siromaštva: prije krize njegova je razina bila bliža 10 posto, a sada se kreće između 12 i 15 posto stanovništva", zaključio je Šućur. Dodaje da, kada govorimo o relativnom siromaštvu, ono uključuje i financijsku neizvjesnost.
To je, kaže, tzv. novo siromaštvo koje je povezano s visinom kreditne zaduženosti: u razdoblju krize smanjila se kreditna zaduženost kućanstava, ali je ostao rizik otplate kredita, koji postoji ako više od trećine mjesečnog dohotka kućanstvo mora odvajati za kreditne rate (više od 33 posto prihoda).
U Hrvatskoj se tijekom krize smanjio broj kućanstava s kreditima, ali se povećalo opterećenje kreditima onih najsiromašnijih koji ih otplaćuju. Kada se pak gleda sastav i struktura siromašnih, napominje Šućur, ova je kriza u većoj mjeri pogodila mlađe dobne skupine. (A. DRAGOJEVIĆ MIJATOVIĆ/Novi list)