S pulskim glazbenikom, organizatorom i menadžerom u kulturi Petrom Ćurićem razgovarali smo o njegovom posjetu središtu Europske unije te o budućim projektima.
- Koji je bio povod Vašeg posjeta Bruxellesu i europskim institucijama?
- U službeni posjet upravnom središtu Europske unije, gdje sam održao sastanke na najvišoj razini sa čelnicima zaduženim za kulturu (ured Tibora Navracsicsa povjerenika Europske komisije za kulturu, obrazovanje, mlade i šport; Michaela Šojdrova, potpredsjednica Odbora za kulturu i obrazovanje Europskog parlamenta i dr.) – otišao sam u organizaciji hrvatskih europarlamentaraca. Povoda je bilo više. Kao prvo, ja sam putujući čovjek. Meni putovanja nisu strana. Bio sam svojedobno i izaslanik Istarske županije u osnivanju Saveza europskih regija-mladi (AER-Youth) u Wiesbadenu, Republika Njemačka - tada je to bilo u funkciji Zamjenika predsjednika Županijskog savjeta mladih Istarske županije, u prvom sazivu. Moja je svakodnevnica rascjepkana posljednjih godina između Pule, Ljubljane i Zagreba, a nije novost ni da sam trećinu života proveo u inozemstvu, SAD i Velika Britanija... Ako mi je 36, lako se izračuna koliko je to godina "na putu". U Engleskoj su me naučili da kontakte i povjerenje ljudi valja zadobivati puno prije negoli su ti kontakti zaista potrebni. Kad ti kuća gori – prekasno je! Na koncu nije ni profesionalno niti diplomatski tražiti nekoga potporu u "pet do 12". Prijateljstva treba sklapati radi prijateljstva. Onda su to normalne razine razgovora i grade se odnosi koji mogu biti "on the level" - istinski uzajamni i recipročni.
- O čemu ste razgovarali s Magdalenom Herbowskom, šeficom Ureda povjerenika Europske komisije za kulturu i obrazovanje?
- Predstavio sam projekt "Branding Hrvatske u svijetu" kojeg organiziramo u suradnji s Hrvatskom svjetskom mrežom (CROWN Croatian World Network) i našim vodećim lobistom u SAD-u Nenadom Bachom. Zanimalo me usklađivanje inicijative na razini države-članice, s krovnom EU inicijativom "Brand EU" Nicolasa De Santisa koju je Bruxelles pokrenuo 2013. Dakako, otvorili smo i druge teme. Razgovor je trajao više od sat vremena. Držim da - u kontekstu Bruxellesa i Europske unije – svi često zaboravljamo neke osnovne i najjednostavnije činjenice: ti su ljudi gore na položajima radi nas. Europska komisija ne postoji kako bi glumila "velikog brata" i nametala nam svoja mišljenja. Europska komisija – to smo mi. Naši ljudi, uz ostale države članice, sjede ili će sjediti u tim foteljama. Jednako tako je i Europski parlament tijelo kroz kojeg mi djelujemo i Bogu hvala da je tako! Te su institucije naši prijatelji. Oni nam žele pomoći. No, ne mogu to činiti ako: 1. Uopće ne znaju da postojimo 2. Imamo mentalnu barijeru otići gore, lobirati, pitati, tražiti, "njuškati"... ili 3. Ne govorimo jezike, ne poznajemo protokol, uzuse ponašanja, pravila lobiranja...
Žao mi je što ću to kazati, ali dojam je nakon posjeta da se odgovorni za kulturu u našoj zemlji baš i nisu 'pretrgnuli' posljednjih godina u Bruxellesu. Niti ih tko zna, niti poznaje. To nije dobro. Na taj način zapravo ne iskorištavamo one mogućnosti koje su nam 'na stolu' samim time što smo zemlja članica. Može se u žargonu reći da "odbijamo besplatni novac".
- Bilo je govora o promicanja hrvatskog kulturnog identiteta, nacionalnog brandinga Hrvatske u svijetu, te o sufinanciranju projekata u kulturi RH...
- Tijekom sastanaka na marginama mog posjeta Bruxellesu – takozvani neslužbeni susreti – upoznao sam jednu Hrvaticu, visoko-pozicioniranu u udruzi specijaliziranoj za europske projekte. Zanimljivo, u vrhu te organizacije zapravo sjedi više Hrvata, kvalitetnih, pametnih, sposobnih... Nasmijao sam se kad je rekla da trenutačno "plaću dobiva lobirajući u EU za portugalske ribare"... pa zar ne bi, kao Hrvatica, utoliko više i strastvenije lobirala za vlastitu zemlju i hrvatske ribare – kojima, znamo, pomoć itekako treba! No, očito je problem što Vlada RH tako ne misli ili bar nije smatrala potrebitim posljednjih godina... Ne mogu vjerovati! To je bila još jedna 'situacija' u kojoj mi sami potvrđujemo da zapravo ni "ne znamo koliko ne znamo". U Bruxellesu su lobisti svih država svijeta i svih većih svjetskih korporacija. Imati svoje predstavnike u Europskom parlamentu tek je početak priče. To je startna pozicija. Imaš takmaca za utrku ili nemaš (preliminarni uvjet da se uopće možeš natjecati). No, za pobjedu u utrci presudno je sve ono dodatno koje dolazi na red. Izgleda da će proći još neko vrijeme dok to uopće shvatimo, ali ne brinite - shvatit ćemo! Evo, moj rodni grad Pula radi na tome da 2020. bude proglašen europskom prijestolnicom kulture. Znamo kako to ide i da nije lako dobiti povjerenje, ali je svaki kontakt dobrodošao, pa i ako to usput spomenete na pravom mjestu, zar ne?
- Nedavno ste na portalu Politikaplus, reagirajući na kolumnu komentatora Mislava Miholeka rekli da ste Vi živi dokaz da na desnici ne nedostaje mladih intelektualaca, ali da je problem što se sustavno uskraćuje medijski prostor mladim intelektualcima s pozicije desnog centra. Možete li obrazložiti taj stav?
- Da odmah pojasnim, ja sam kulturnjak. Kulturni menadžer, poduzetnik u kulturi, pritom akademski glazbenik i pedagog. Ja radim sa svima: lijevima, desnima, crnim, bijelim, zelenim, žutim. Nikada nisam zadirao u nečije političko opredjeljenje kod pokretanja poslovne suradnje ili sklapanja prijateljstva. Zanimaju me vrhunski projekti, stručni i sposobni ljudi (po mogućnosti sa smislom za humor!) te prije svega međunarodna kulturna suradnja: exchange vrhunskog talenta kod nas i u inozemstvu. To je moje područje i na tome sam izgradio ime. Po prirodi sam više stvaratelj i realizator nego aktivist, premda poštujem i tu vrstu nastojanja pojedinca da doprinese boljem životu zajednice. A što se tiče desnog-centra – mogu samo potvrditi da je navedena tvrdnja istinita. Pa kad (gdje?) možete danas u medijima pročitati suvisao tekst nekog mladog kulturnjaka, bez obzira na političku boju, a kamoli s pozicije desnog centra? Da znam sigurno bih to čitao jer me zanima. U Istri pogotovo. Svaka čast i želim javno pohvaliti Glas Istre što je omogućio prostor za ovaj intervju. Pluralitet društvene misli ne samo da je potreban u bilo kojem modernom društvu, već je on i apsolutno nužan za zdrav život zajednice u cjelini. Ono što mnogi zaboravljaju je da je uloga svih nas konstrukcija, a ne destrukcija. Zidati, a ne rušiti! Svaka generacija ima neku svoju "bazu" kroz odgoj i svjetonazor. Pradjed je bio HSS-ovac, djed antifašist, a onda cijeli život gastarbajter u Njemačkoj jer ga partija nije zanimala. Otac je u ranim 1990-im bio ratni reporter i novinar s bojišta. S druge strane, majčina obitelj iz Istre tradicionalno je sklonija lijevom političkom spektru. Baka mi je pričala kako je tek ulaskom partizana u Ližnjan obitelj mogla povratiti svoje prezime koje su fašisti prije toga bili talijanizirali....
- Bliski ste suradnik u Odboru za kulturu Anji Šovagović Despot, nesuđenoj ministrici kulture. Zbog njezinog neimenovanja, pljuštale su u tom odboru i ostavke. Kakav je Vaš komentar na tu situaciju.
- Posljednje četiri godine član sam nacionalnog Odbora za kulturu Hrvatske demokratske zajednice. Od toga dvije kao potpredsjednik i koordinator za međunarodnu kulturnu suradnju (što nije mala stvar budući sam bio jedan od najmlađih članova, a oko mene sve sami 'kapitalci' od povjesničara umjetnosti Igora Zidića, glazbenika i pedagoga Gorana Končara, režisera Dejana Šorka, predsjednika Društva hrvatskih književnika Božidara Petrača, vodećeg hrvatskog paleontologa Jakova Radovčića i mnogih drugih). Glumica Anja Šovagović Despot predsjedavala je Odborom i mogu reći da je odradila sjajan posao. Za mene koji sam se rodio i odrastao uz Arenu i Pula film festival, čast je bila raditi i surađivati, pa i odazvati se jednom takvom društvu u kojemu prezime Šovagović nešto znači, da ne govorim o cijeloj jednoj obitelji na kojoj dobrim dijelom počiva suvremena hrvatska kultura. Odbor je svojim radom iznjedrio temelje budućeg programa rada Ministarstva kulture Republike Hrvatske, u Vladi Domoljubne koalicije, i na to smo izrazito ponosni. Što se tiče "pljuštanja ostavki u odboru" – koliko je meni poznato, ostavku je dao samo prof. dr. Jure Zovko koji je bio jedan od potpredsjednika (Odbor ima četiri potpredsjednika od kojih sam i ja jedan). Krešo Dolenčić je ušao u Odbor mjesec dana pred izbore, nije imao službenu funkciju i nije nikad prisustvovao niti jednoj sjednici. Što se pak tiče novog ministra, dr. Zlatka Hasanbegovića, moram kazati da ni on nije nikad prisustvovao niti jednoj našoj sjednici. Naime, nije bio član Odbora i kao takvog ga većina nas nije imala prilike upoznati ni do dana današnjeg. No, odluka je to predsjedništva stranke i kao takva ima se uvažiti, poštivati te vjerovati u mudrost te odluke. Jer, s razine predsjedništva zasigurno se neke stvari mogu vidjeti bolje nego što to mi vidimo s naše razine savjetodavnog tijela. Osobno nemam problem s time. Pretpostavljam da će vrijeme pokazati, kao i sada u slučaju velikog broja kolega povjesničara koji su ministru i povjesničaru Hasanbegoviću dali podršku, kao i sam predsjednik HAZU-a, akademik Kusić, i da je i njegova uloga u životu i radu hrvatske Islamske zajednice itekako ovog trena od značaja u okruženju koje nam nameće nove izazove. Naravno, to je samo moje zapažanje, jer će na kraju biti najvažnije što će i kako raditi i koje i kakve će suradnike oko sebe okupiti. Bila bi mi čast nastaviti raditi u tom okruženju, baš onako kako smo se za to i pripremali i nastojali doprinijeti – svatko na svoj način i sa svojim mogućnostima.
- Na sastanku u Bruxellesu bilo je govora o osmišljavanju partnerskih odnosa sa zemljama EU-a u organizaciji ljetnih glazbenih škola i seminara na hrvatskom priobalju. Što će se tu konkretno poduzeti?
- Hrvatska je prebogata kulturnom baštinom i prirodnim ljepotama pa je upravo spoj kulture i turizma naša dobitna karta na koju trebamo igrati! Tu su ljetne škole, glazbeni kampovi, duhovne obnove, razni trgovački sajmovi, konvencije i seminari (po mogućnosti čitave godine, ne samo ljeti...) Imamo i naše glazbenike-ambasadore koji svjedoče o Hrvatskoj po svijetu: od Ive Pogorelića i Maksima Mrvice do Luke Šulića, Stjepana Hausera... Prije deset godina u Grožnjanu sam pokrenuo Hrvatski bubnjarski kamp – međunarodni ljetni seminar udaraljkaša. Po istoj, moram reći, uspješnoj špranci pokrenuo sam i Hrvatsku flautističku akademiju u Karlovcu, a lani i već spomenuti "Branding Hrvatske u svijetu" koji se održao u prostoru Matice hrvatske u Puli (a treće poluvrijeme u baljanskim Kamenim pričama). Udruga "Slavni u Istri" – koja stoji iza flautista i brandinga (Grožnjan je veliko iskustvo u suradnji s Hrvatskom glazbenom mladeži, koja je opet dio UNESCO-a, op.a.) – nikada nije primila niti lipe od Ministarstva kulture za ni jedan od tih događaja. Svi se naši događaji samofinanciraju odnosno uspijevamo pokriti troškove članarinama i privatnim donacijama. Kako nam to uspijeva? Jednostavno. Uzdaj se u se i u svoje kljuse! Nudi vrhunski program, zovi najbolje svjetske ili domaće predavače i ljudi će sami htjeti postati članovi Udruge kako bi mogli sudjelovati u programima. Bi li nas pomagala županija? Ova, ona...? Nemam pojma - nismo uopće prijavljivali. Gradovi – isti odgovor. Naime, to ne znači da ubuduće nećemo tražiti potpore. To samo znači da kvaliteta programa mora ipak biti na prvom mjestu! Prošla su vremena kad "dečki povuku vezu preko none, ili nonića, da im se da kakva para od države, pa kad dobiju onda kao razmišljaju što bi organizirali..." To je prošlo svršeno vrijeme. Danas se sve okreće oko projekta: koliko je relevantan za građane, širu zajednicu, državu, EU, čitav svijet! – ili koliko nije. Ako jest, naravno – šibaš na Europske fondove. U tom procesu će te sigurno podržati lokalno i nacionalno – ali je hodogram suprotan od gore opisanog. prvo ideš s projektom koji je sam po sebi održiv i kojeg kaniš raditi bez obzira dobio pomoć ili ne. A, suradnja s državama EU-a dodatno se boduje i gleda s utoliko većom naklonošću. Konkretno, u našem slučaju, povezujemo se s Francuzima, Talijanima, Česima, Poljacima... Uvijek učiti od boljih od sebe! – stara je narodna. (Vanesa BEGIĆ)