Breda Rohr javila se našoj redakciji da bi ispricala nemili dogadaj koji se zbio prošlog tjedna u pulskoj Opcoj bolnici. Iako je austrijska državljanka, odrasla je u Puli te ovdje završila i Medicinsku školu, a ovih se dana vratila da bi se brinula o roditeljima s obzirom na to da je i sama umirovljenica.
Prošlog je tjedna bila u pratnji oca, koji je nepokretan i dementan, a zbog narušenog zdravstvenog stanja bio je narucen na niz pretraga u bolnici.
"Bili smo naruceni u 9 sati na radiologiji radi CT-a kralježnice i tu sam doživjela prvo neugodno iznenadenje. Naime, sestra, koja ni izgledom, s obzirom na zgužvanu uniformu, a ni ponašanjem doista nije služila na cast bolnici, rekla je mom ocu da se popne na stol za snimanje. Kada sam joj skrenula pozornost da se radi o nepokretnoj osobi, rekla je da ima operirana leda i da ga ona ne može prebaciti te je otišla pitati nekoga za pomoc.
Kada je napokon došao medicinski brat, ona je stajala sa strane i gledala kako ga mi jedva premještamo. Prvi put sam bila u pratnji oca i doista ostala zgrožena ovakvim ponašanjem, ali pitam se što bi bilo da nije imao pratnju?! Osim toga, nisu mi rekli kada da dodemo po nalaze i što nam je dalje ciniti, vec smo otišli na neurologiju", ispricala nam je Rohr.
U pomoc pozvana i policija
Dodala je da je iskustvo s neurologije donekle popravilo loš prvi dojam jer je "lijecnik bio zlatan" i nakon pregleda zvao bolnicko vozilo da ih prebaci do psihijatrije na daljnji pregled.
"Nakon tog pregleda, koji je završio oko podneva, polegli su mog oca na jedan neudoban stol i nestali. On je nakon nekog vremena poceo stenjati, vikati i zvati u pomoc, a da nitko od osoblja nije reagirao, niti došao vidjeti što se zbiva. Meni je rekao da ga sve boli i da zna da ga ne mogu slušati, ali da zacepim uši jer on jednostavno ne može izdržati od bolova.
U jednom trenu mu je bilo hladno pa sam zatražila od sestre kakvu plahtu da ga pokrijem. Ona je tek usput rekla da nema plahte i izgubila se. Potom je, a govorim o razmacima od sat vremena, prošla jedna službenica i uspjela donijeti barem jastuk da mu stavim ispod glave i bar malo ublažim to ležanje na tvrdom. Moj otac je dijabeticar pa sam im rekla da smo cijeli dan po pregledima i neka mu barem donesu komad kruha. No, svi su nas ignorirali do kada nije došla jedna stvarno dobra sestra, ali joj, nažalost, nisam zapamtila ime. Donijela nam je i plahtu i komad kruha s nekim namazom, i bilo je to prvo što je moj otac taj dan pojeo.
U 16 sati došli su moj suprug i sestra i donijeli nam hranu. Na svaki upit kada ce sanitetski prijevoz doci po nas, jer mi ne možemo prevesti nepokretnu osobu, odgovarali bi da ce doci za par minuta. Prolazili su sati. Kola su došla tek u 17.15", ispricala je Rohr.
U meduvremenu su, kaže, drugi clanovi obitelji pokušavali pomoci, pa su cak zvali i policiju, ali su im odgovorili da oni tu baš ništa ne mogu uciniti. Kaže da joj je žao što se izderala na vozaca kada je konacno stigao, ali jednostavno više nije mogla izdržati od umora i bijesa.
Nema reda, kulture, ni poštovanja
Na naš upit zašto se dogadaju takve stvari sa sanitetskim prijevozom, ravnateljica Istarskih domova zdravlja mr. dr. Andela Pocekaj kaže da su jednostavno potrebe takve da ih oni ne uspijevaju zadovoljiti.
"Postali smo taksi-služba. Ljudi nas traže za svašta, vicu na naše vozace kada moraju cekati samo pet minuta, a u biti ponekad tu uslugu ne bi niti smjeli koristiti. Primjerice, vozili smo ženu kojoj je transplantirana jetra na kontrolu u Zagreb, a ona nam je porucila da je u trgovini i da je malo sacekamo?!
Sanitetski prijevoz namijenjen je iskljucivo nepokretnim ili pacijentima u terminalnoj fazi, kao i psihijatrijskim bolesnicima. Radimo od 7 do 22 sata, a jedna od znacajnijih obveza nam je i prijevoz dijaliziranih pacijenata. Zato imamo dva vozila za dijalizu i dva koja izlaze za druge potrebe te jedna koja izvanredno dolaze po ljude na poziv bolnice. Dakle, imamo pet vozila, a s obzirom na potrebe, trebalo bi nam ih 20. Osim toga, starost vozila je pet godina, ali imaju kilometara daleko više no što bi trebala", odgovorila je.
Upitana da pojasni što se dogodilo u konkretnom slucaju, zašto je pacijent cekao pet sati na prijevoz, odgovorila je da se vjerojatno cekalo vozilo koje je prevozilo dijalizirane. Kaže da ne zna kako udovoljiti svih zahtjevima, da vozace pozivaju cak i kada su na slobodnim danima i na godišnjem ako zove bolnica ili lijecnik, iako se ni oni ne drže procedure.
"Nema više ni reda, ni kulture, ni poštovanja. Sanitetski prijevoz je težak i nezahvalan posao, a djelatnici ne staju tijekom radnog vremena. Rade bez pauze, pa cak i marendaju u vozilu", zakljucila je Pocekaj.