Tamo negdje početkom osamdesetih glazbena rock kritika složila je pojam Adult Oriented Rock (AOR) iliti rock okrenut starijima, pod koji su svrstavali rock grupe (primjerice Fleetwood Mac) koje u svom stvaralaštvu nisu više imale onu žestinu i energiju kakva ih je krasila u početku njihove karijere, ali je to što su radili i dalje imalo elemente rock glazbe i odgovaralo je onom starijem dijelu rock publike koja se unatoč ulasku u sredovječnu dob nije željela oprostiti od rock zvuka.
Poigramo li se malo s tim pojmom, mogli bismo novi, deseti po redu studijski album američke rock grupe Pearl Jam nazvati Adult Oriented Grunge! Naime, jedni od prvaka rock buke koja se pod imenom grunge devedesetih godina prošlog stoljeća proširila iz njihovog Seattlea objavili su 22 godine nakon svog sjajnog debija (sjećate se albuma "Ten" i himni "Jeremy", "Alive"...) pažnje vrijedan novi album "Lightning Bolt", koji nudi svu onu energiju, silinu i žestinu po kojoj su Eddie Vedder i društvo postali i ostali prepoznatljivi, ali ovog puta tu silnu energiju ravnopravno prati i niz odličnih balada koje su glazbeno raznovrsnije, složenije po mnogima i kvalitetnije od bržeg dijela albuma.
Doda li se tome i činjenica da većina stihova s gotovo 50 minuta dugog albuma obrađuje temu prolaznosti i laganog straha od starosti, onda je jasno da su Pearl Jam zakoračili na jedno, za njih novo područje.
Ljubitelji buke i iskonskog Pearl Jam zvuka na svoje nedvojbeno dolaze u prvom dijelu albuma. Već uvodna "Getaway" udara direktno u glavu snažnim ritmom i bučnim solažama, a punk metal "Mind Your Manners" još je brža, pri čemu svojim kaotičnim razarajućim ritmom, čak i Vedderovim krajnje agresivnim vokalom, malo vuče na čuveni superbrzi metal hit "Ace Of Spades" skupine Motorhead. "My Father's Son" tek za jednu brzinu smanjuje ritam odvlačeći ga na trenutak i na funk rock terene, a "Lightning Bolt" od zarazno melodioznog gitarističkog uvoda pa do speed završetka pokazuje kako zvuči iskonska grunge grupa kad poželi svirati bazični rock and roll s nizom "a la sedamdesete" gitarističkih solaža.
Tom okretanju manje bučnom i više melodioznom klasičnom rocku svjedočimo i u razigranoj "Swallowed Hole" te pogotovo u nedvojbenom koncertnom favoritu "Let the Records Play", u kojoj slaveći nekadašnji rock i ljubitelje LP ploča govore i o sebi samima jer ih kritika, između ostalog, cijeni i stoga što ne podilaze nikome i rock shvaćaju ponajprije kao što češće nastupe pred publikom.
Sva ova silina na ovom albumu svoju će suprotnost naći u šest balada od kojih je "Infallible" negdje između žestine i nježnosti, ali su zato sve ostale pravo slavlje za sve koji od glazbe ne žele samo sirovu energiju. "Sirens" - nastala nakon što je gitarist Mike McCready bio na koncertu "The Wall" Rogera Watersa - svidjet će se i ljubiteljima Pink Floyda jer u njoj zaista ima puno psihodelije. "Pendulum" je caveovski mračni trenutak za koji pred desetak godina nitko ne bi rekao da su Pearl Jam sposobni, a "Sleeping By Myself" s bogatom akustičnom pozadinom i upečatljivim Vedderovim vokalom potpisali bi i autori kakvi su Neil Young ili Paul Simon.
"Yellow Moon", predzadnja pjesma albuma, još je smirenija i snenija, a u tom akustičnom tonu, ali uz znatno više optimizma u tekstu, album i završava nježnom, pomalo springsteenovskom baladom "Future Days" koja - bez obzira na činjenicu da je starost na pragu - iskazuje vjeru u budućnost dvoje zaljubljenih.
Deseti studijski album odmah po objavljivanju došao je do broja 1 na američkoj Billboard ljestvici, kao i u Kanadi, Australiji, Belgiji, Irskoj, Hrvatskoj i Portugalu, dok je na drugome mjestu u Engleskoj, Nizozemskoj, Italiji, Novom Zelandu, Norveškoj i Švicarskoj. (M. KRMPOTIĆ/NL)