Talentirana mlada pulska pijanistica Maša Pavićević nedavno se predstavila vrlo dobrim cjelovečernjim koncertom u pulskoj glazbenoj školi.
Prije tjedan dana diplomirala je klavir na Muzičkoj akademiji Zagreb. Bio je to povod da s njom porazgovaramo o njezinim uspjesima, ali i o planovima za budućnost.
Diplomirali ste i biologiju i klavir. Kako ste spojili ljubav prema dvije tako različite stvari?
Nekako je sve išlo prirodno i spontano, nisam o tome puno razmišljala. Naime, po završetku trećeg razreda srednje škole u Puli odlučila sam preseliti se u Zagreb i tamo maturirati jer me vukla znatiželja, otvarale su mi se nove prilike.
U Zagrebu sam, uz Privatnu klasičnu gimnaziju, upisala i Glazbeno učilište "Elly Bašić". Kako u toj glazbenoj školi koriste nešto drugačiju i po mom mišljenju mnogo kvalitetniju metodu poučavanja teorijskih predmeta, dogovor je bio da tu razliku nadoknadim tako što ću četvrti razred pohađati dvije godine.
Prve godine slušala sam razne predmete, uključujući i one iz nižih razreda srednje škole, a druge godine bila "prava" maturantica. U međuvremenu sam maturirala u gimnaziji i, naravno, razmišljala koji ću fakultet upisati. Nisam tada ni slutila da će jedan od njih biti Muzička akademija. Bila sam prilično svestrana, ali su me ipak više privlačile prirodne znanosti, doslovno one koje imaju veze s prirodom.
Dvoumila sam se da li upisati geologiju ili biologiju na PMF-u. Prevagnula je biologija, i to upravo inženjerski smjer ekologija jer više naginjem radu u prirodi, nego u laboratoriju. Bila sam na drugoj godini ekologije kada sam maturirala klavir i imala spreman cijeli program koji traže na prijamnom ispitu na Akademiji. Tako sam, bez posebnih očekivanja i dodatnih pritisaka, odlučila prijaviti se. I bila sam svima ugodno iznenađenje jer do tada nisam bila eksponirana u pijanističkom svijetu, niti išla na natjecanja i pijanističke seminare.
Nakon četiri godine studija i "male diplome" kod prof. Đure Tikvice, petu godinu sam učila kod prof. Lovre Pogorelića i nedavno diplomirala u njegovoj klasi. U svakom slučaju, treba biti otvoren za sve scenarije jer nikad ne znate u kojem će vas smjeru život odnijeti. Ja sam se htjela ispisati s klavira još u osnovnoj školi - djeci se, naravno, ne da puno vježbati, a to je u ovoj profesiji nužno - a na kraju mi možda to bude životna profesija.
Vaši nastupi svjedoče o velikoj uigranosti i uvježbanosti. Sigurno svakodnevno vježbate i po više sati?
Otkad studiram na Akademiji, itekako! Imala sam period kad sam spremala ispit iz klavira u zadnji čas - a kampanjski rad na kakav sam navikla i koji, nažalost, "pali" u našem obrazovnom sustavu, nikako nije primjenjiv u slučaju ozbiljnog sviranja instrumenta - pa sam tih mjesec, mjesec i pol dana vježbala po osam sati dnevno!
Nisam prije ni slutila da se to uopće može, ali zapravo se čovjek dosta brzo na to navikne i ne bude mu naporno. Odredila bih si dnevni raspored, uzimajući u obzir kućni red i susjede kojima nije lako stalno slušati moje sviranje, pa bih najčešće svirala od 10-11 do 14 sati pa opet od 17 do 22. Kad pogledate, većina ljudi i radi po osam sati dnevno, samo što oni svoje odrade u jednom komadu, a kod sviranja to fizički ne možete izvesti. (V. BEGIĆ)
CIJELI TEKST PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU.