Sto trideset i pet joj je godina, zarasla je u granje i ne djeluje nimalo reprezentativno. Crpka za vodu na parni pogon s pripadajucim uredajima, koja je nekoc služila za napajanje parnih lokomotiva, više je nalik na hrpu starog željeza nego na parni stroj nekadašnje željeznicke crpne stanice, izraden 1876. godine u Grazu, koji je jedan od najstarijih, ako ne i najstariji u Istri.
- Parni stroj demontiran je, izvaden iz crpne stanice u Vaškama kod Roca i ostavljen na milost i nemilost vremenskim prilikama. Zarastao je i gotovo se i ne vidi osim zamašnjaka. Pravi je to kulturocid i pokazatelj HŽ-ovog odnosa ne samo prema vlastitoj imovini vec i povijesnoj baštini jer poznavatelji prilika kažu da takvog stroja u Istri nema i da je, možda u nekom tehnickom smislu, i spomenik nulte kategorije, pravi oldtimer, upozorava Rocanin Davor Grabar, predsjednik buzetskog Odbora za revitalizaciju povijesnih jezgara i ocuvanja spomenika kulture, ujedno i predsjednik KUD- a "Istarski željeznicar" Roc.
Sada više nije pet do dvanaest vec je dvanaest i pet, slikovito ce reci Grabar, ali se parni stroj još možda može sacuvati, restaurirati i postaviti negdje u natkrivenom prostoru na jednoj od javnih površina u Rocu, gdje bio svojevrsna turisticka atrakcija.
- Kontaktirali smo HŽ s obzirom da je to njegova imovina, no osim kurtoazne posjete HŽ-ovih muzealaca, nismo puno dalje odmakli, kaže Grabar.
Rocani su vec 2009. godine upozoravali na sudbinu parnog stroja HŽ-a u Vaškama. Uprava HŽ Infrastrukture je tada na prijedlog Hrvatskog željeznicarskog muzeja donijela odluku da se vlasniku lokacije Vaške kod Roca, zagrebackom poduzetniku Branku Tomašicu, dozvoljava da crpku za vodu s pripadajucim parnim strojem izmjesti iz izvornog objekta, zbog njegove prenamjene.
Obveza je Tomašica bila da parni stroj obnovi i izloži na svojem zemljištu te za tu namjenu o vlastitom trošku izgradi izložbeni prostor. Medutim, parni stroj je demontiran i izbacen iz zgrade te prepušten na milost i nemilost vremenskim prilikama. Grad je tada poslao HŽ-u požurnicu ne bi li se ovaj problem što prije riješio.
Na vijesti da novi vlasnik obnavlja nekadašnji kompleks HŽ-a te da postoji mogucnost da parni stroj završi u starom željezu, gradonacelnik Valter Flego uzvratio je prijedlogom da Grad organizira demontažu i prijevoz o svom trošku te stroj deponira na željeznicku stanicu u Rocu ili u njenu neposrednu blizinu. Tomašic ga je 2009. odlucio donirati Gradu Buzetu te ga o svom trošku restaurirati kako bi bio dostupan kao muzejski primjerak svima koji ga budu htjeli razgledati. no bez suglasnosti HŽ-a ruke su im bile vezane.
U protekle tri godine ništa nije ucinjeno, prastari parni stroj još se uvijek nalazi pod vedrim nebom. Treba ga sacuvati i emotivnih veza nekadašnjih rockih željeznicara koji su radili na stroju - pojedini rocki majstori i sami su se ponudili besplatno ga reparirati - te zbog brojnih generacija rockih osnovaca koji su ga u sklopu nastave tehnickog odgoja obilazili.
Hrvatske željeznice su 2002. godine prodale Vaške poduzetniku iz Roca, a zemljište je potom promijenilo nekoliko vlasnika.
- HŽ je rasprodajom imovine napravio grešku. Imao sam prilike vidjeti odnos prema željeznicarskoj baštini u Madarskoj i Austriji, zemljama koje ne samo da nisu zaboravile povijest željeznice, vec željeznicarske eksponate cuvaju i prezentiraju kao nešto posebno vrijedno, zakljucio je Grabar.
- Crpno postrojenje smješteno podno Roca zaista ima vrijednost industrijske baštine jer je gradeno u sklopu izgradnje željeznicke pruge Divaca-Pula/Kanfanar-Rovinj koja je za promet bila otvorena 18. kolovoza 1876. godine, potvrdila nam je Mihaela Tomurad Sušac iz Korporativnih komunikacija HŽ Holdinga, koju smo upitali planira li HŽ što uciniti na zaštiti i valorizaciji starog parnog stroja.
Parni stroj, naglasila je Tomurad Sušac, samo je dio tog postrojenja. Strucna valorizacija, a potom i zaštita baštinski vrijednih objekata u iskljucivoj je nadležnosti mjerodavnog konzervatorskog zavoda, odnosno Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture. Strucna valorizacija zasad nije napravljena.
- Zašto vlasnik (Tomašic) svoje obecanje nije ispunio, valjalo bi pitati njega, dodala je Tomurad Sušac. Tim se odgovorom medutim ponovo prebacuje loptica odgovornosti i otvara pitanje tko zapravo treba voditi brigu o vrijednoj industrijskoj baštini iz 1876. godine, odnosno ukoliko vec privatnik izbjegava svoje obaveze, ne bi li ga netko trebao natjerati da ih ispuni? (Napisala i snimila Gordana CALIC ŠVERKO)