U povodu tvrdnji u medijima da je Sveta Stolica uvela izvanredno stanje u Katolickoj crkvi u Republici Hrvatskoj, odnosno da je apostolski nunciji u RH nadbiskup Roberto Casari "zavrnuo ruku" hrvatskim biskupima naredivši im šutnju i od njih zatražio da podrže zagrebackog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanica, valja pažljivo procitati Zakonik kanonskog prava, Statut HBK-a, ali i poznavati narav i strukture Crkve.
Traži li se doista od poreckog i pulskog biskupa Ivana Milovana šutnja o slucaju zemlje u Istri o kojoj se spore benediktinci i istarski kler na celu s Milovanom, a koji, kako smo ovdje vec istaknuli, djeluje kroz neposluh Papi te je krenuo tražiti podršku politickog vrha - Vlade RH i Istarske županije u prkošenju Benediktu XVI., vrhovnome poglavaru Katolicke crkve?
Je li doista Hrvatska biskupska konferencija (HBK) Casarijevim pritiskom izgubila autonomiju i ovlasti samostalnog odlucivanja.
Bez formalne odluke
Nikakva odluka HBK-a nije donijeta niti je bilo kakva vijest iz nje proslijedena (za to treba cekati iduce plenarno, redovno ili izvanredno zasjedanje svih hrvatskih biskupa). O sporu izmedu Porecke i pulske biskupije i benediktinske opatije Praglia (da budemo vjerni izvješcu) nije se oglasio HBK, vec njegovo Stalno vijece, cija stanovišta ne obavezuju sve clanove hrvatskog episkopata niti ga mogu predstavljati.
HBK može predstavljati samo cijeli episkopat, izjavom ili odlukom koja se donosi vecinom glasova, ili pak njegov predsjednik, ako ima izricitu suglasnost svih biskupa. Toga zasad nema na vidiku.
Uostalom, po Statutu HBK-a, Stalno vijece ima samo operativne zadace: saslušati mišljenje drugih biskupa, pobrinuti se da se pripremi dnevni red njihova sabora, brinuti se o provedbi odluka i rješenja donesenih na tom saboru te ravnati radom Generalnog tajništva Konferencije, a sastaje se "kad za to postoji opravdan razlog".
A razlog sastanka clanova Stalnog vijeca i njihove izjave od 3. kolovoza je bio "pridonijeti istinitomu uvidu u stvarno stanje (spora) i kako bi se otklonio neprimjeren, obmanjujuci i za cijelo naše društvo štetan pristup". Stalno vijece tako, u jedinome trenutku svoje izjave u kojem se pokazuje neki razdor, ukazuje na cinjenicu da je na poticaj Kongregacije za biskupe te Kongregacije za ustanove posvecenoga života, izmedu Porecke i pulske biskupije te benediktinske opatije Praglia došlo do dogovora da se imovina podijeli na pola.
Taj su dogovor zainteresirane strane potpisale u Rimu 17. svibnja 2006. godine, ali ga biskup Milovan iz vec poznatih razloga nije želio ili, po savjesti, mogao provesti u djelo.
Zavjet poslušnosti
Sve kritike na racun kardinala Bozanica, naravno, ako se svi nezadovoljnici nisu odrekli crkvenoga Zakonika kanonskoga prava i ako se i dalje smatraju katolicima, ne znace da u Katolickoj crkvi u RH imamo raskol, da više nitko ne smije o slucaju pisnuti ili da je nuncij Casari izvršio tihi udar i derogirao HBK. To je apsolutno netocno i deplasirano.
Sasvim sigurno, buduci da su se neke usijane glave pocele hladiti i buduci da je konacno nekima sinulo da se protiv Papina pravorijeka ne smije nitko (bez sankcija) pobuniti, reakcija u redovima klera i episkopata ce odsad biti puno manje (nedavno je u Novome listu kancelar Ilija Jakovljevic nastavio polemizirati sa Zagrebom i Vatikanom, ali i on ce biti priveden razumu).
Možda je Casari doista neke podsjetio što znaci zavjet poslušnosti, no to ipak ne znaci da je on, samostalno ili slijedom instrukcija iz Vatikana, krenuo mahati batinom.