Jeste li ikad promislili kolika je stvarna cijena vaših pamucnih traperica, majice od cistog pamuka ili ugodne ljetne pamucne košulje? Kupce, zapravo korisnike, zanima cijena koju plate u trgovini, a koliko je netko drugi, proizvodac, u krajnjem slucaju priroda za to platila malo je koga briga.
Najveca žrtva ljudske pohlepe, zarade od proizvodnje pamuka, od kojeg se proizvodi najugodnija odjeca, nedvojbeno je Aralsko jezero ili Aralsko more kako su ga nekada, zbog njegove velicine nazivali. To jezero u središnjoj Aziji, koje danas dijele Kazahstan i Uzbekistan, bilo je nekada po velicini cetvrto na svijetu. Površina mu je iznosila gotovo 70 tisuca kvadratnih kilometara, a napajale su ga rijeke Amu Darija i Sir Darija. U posljednjih 50 godina ono je izgubilo više od 60 posto svoje površine i oko 80 posto zapremine. Voda se na pojedinim mjestima povukla za više od 100 kilometara ostavljajuci nekadašnje obalne gradice, luke i cijele flote brodova u pustinji. Stanovništvo je na obalama ovog jezera velicine Irske nekoc živjelo od ribarenja, a velika je bila i trgovacka flota koja je plovila medu obalama Arala. Zahvaljujuci upravo ribi s Aralskog jezera, koje je bilo daleko izvan domašaja Drugog svjetkog rata, prehranjena je sovjetska Crvena armija koja je sa saveznicima izvojevala pobjedu nad nacizmom.
Sovjetska je vlada u prvoj polovici 20. stoljeca odlucila Amu Darju i Sir Darju preusmjeriti u pustinju da bi stvorila uvjete za uzgoj riže, žitarica i pamuka u Kazahstanu i Uzbekistanu. Posebna se pozornost posvecivala proizvodnji pamuka kojim su sovjetske vlasti željele osvojiti svjetsko tržište. Na kraju to se i obistinilo, tako je Uzbekistan postao najveci izvoznik pamuka na svjetsko tržište. Pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeca napravljeni su najveci odvodni kanali koji su razinu Aralskoga jezera naglo poceli smanjivati, isprva tek primjetno, polako, a ubrzo i po metar godišnje. Razina vode i površina jezera pocele su se smanjivati nesluceno velikom brzinom, stoga danas Aralsko jezero zauzima manje od 10 posto svoje prvobitne površine, pretvarajuci svoje nekadašnje dno u neplodnu pustinju. Njome vladaju pješcane oluje koje u zrak dižu milijune tona pesticida i soli, kojima su se tretirala pamucna polja i koja su se desetljecima taložila na dnu jezera. Zracnim strujama taj strašan teret istresa se daleko od obala nekadašnjeg jezera, kontaminirajuci tlo. Otkako se površina jezera drasticno smanjila, voda brže isparava, vlaga vuce podzemne soli na površinu i nekadašnja se plodna oaza nepovratno pretvara u mrtvu, neplodnu zemlju na kojoj je nemoguca bilo kakva proizvodnja hrane, a zbog nestanka pojedinih biljaka ozbiljno je ugroženo stocarstvo. I tako stanovništvo koje je nekada hranilo cijelu Crvenu armiju i veliki dio Sovjetskog saveza gladuje.
Podrucje oko nekadašnjeg jezera jeziv je primjer procesa salinizacije tla. Taloženje soli dugorocno mijenja i osiromašuje zemljište, a vjetar koji podiže slanu prašinu sa suhog dna nekadašnjeg jezera raspršuje je u pojasu širem od 300 kilometara. Što na tom podrucju onemoguceno bilo kakvo poljodjelstvo. Osim što salinizacija uništava usjeve, vegetaciju i divljac, dugorocno onecišcuje podzemne i površinske vode. Zracne struje slanu prašinu dižu visoko u zrak raznoseci je tisucama kilometara, sve do Himalaja. Vjeruje se da upravo sol s ostataka Aralskog jezera uzrokuje brže otapanje himalajskih ledenjaka. Uz soli vjetrovima iz srednje Azije u Svijet putuju i pesticidi koji su pronadeni na grenlandskim ledenjacima, norveškim šumama i u tijelima pingvina na Antarktiku.
Iz tih razloga gotovo 60 milijuna stanovnika na podrucju oko Aralskog jezera pati od zdravstvenih problema prouzrocenih solju, otrovnom prašinom i zagadenom vodom. U podrucju Arala zabilježen je najveci postotak smrtnosti novorodencadi u bivšem Sovjetskom Savezu, od tisucu novorodenih sigurno ih umire 75. Tomu treba dodati visoki postotak oboljelih od tuberkuloze, anemije, bolesti respiratornog trakta, kojih je ondje najviše u Svijetu. Mnoge bolesti ociju uzrokuje slana prašina, a vrlo su ceste bolesti rak grla i jetra, zatim bolesti bubrega, artritis, trbušni tifus i hepatitis. Medunarodna organizacija Lijecnici bez granica opisala je situaciju Aralskog podrucja kao "najvecu ekološku katastrofu i ljudsku tragediju".
Nestankom vode 1987. nekadašnje je veliko jezero nasilno podijeljeno je na vece, Južno Aralsko jezero, na teritoriji Uzbekistana, kojeg vodom napaja rijeka Amu Darja, i manje ili Sjeverno Aralsko jezero, koje pripada Kazahstanu, u koji se ulijeva Sir Darja. Dogovorom dviju država odluceno je da ce se manje, sjeverno jezero, pokušati spasiti gradnjom brane, dok ce se južno, koje je trostruko vece, prepustiti sudbini, odnosno nestajanju. Prema procjenama, zapadni dio Južnog jezera potpuno ce nestati za desetak godina, a ostatak u sljedeca dva desetljeca.
O prokletstvu Arala ne može se govoriti, a da se ne spomene nekadašnji otok Vozrozhdenije, koji je sada dio pustinje, iako se nekoc se nalazio nasred jezera. Ondje se, smatraju strucnjaci, nalazi najvece odlagalište antraksa na svijetu. Tamo su se u vrijeme SSSR–a, od 1936. do 1991., nalazili tajni vojni objekti za proizvodnju, skladištenje i testiranje biološkog i kemijskog oružanja. Ono se testiralo na otvorenom pa njegovi ostaci zacijelo još uvijek lebde zrakom. Osim antraksa, na Vozrozhdeniju su pronadeni tragovi koji upucuju na proizvodnju kuge, boginja, bruceloze, tularaemije, konjskih boginja i mnogih drugih bolesti, koje su u pojedinim slucajevima, u vecim ili manjim razmjerima, pojavljuju u okolici Arala. Danas je taj nekadašnji otok lako dostupan dio kopna, a kazahstanske i uzbekistanske vlasti ga slabo cuvaju bez obzira na to što se tamo možda još uvijek nalaze ostaci iznimno opasnog biološkog oružja koje u rukama zlonamjernika može izazvati nesagledive posljedice svjetskih razmjera.
Izuzmemo li ovu groznu epizodu s biološkom oružjem, koje je kontaminiralo krajolik, ali nije direktno utjecalo na isušivanje jezera, evidentno je da pamucne traperice, majice od cistog pamuka ili ugodne ljetne pamucne košulje, s pocetka ove price koštaju daleko više nego što za njih placamo. Nažalost, njihova se cijena ne može izraziti u novcu, ali može u milijunima nesretnih sudbina i života. I ovaj je nezapamcen slucaj u cjelokupnoj ljudskoj povijesti još jednom pokazao da priroda može zadovoljiti svacije potrebe, ali ne i svaciju pohlepu. Možda ce ovo imati na umu i naši salonski ekolozi, kada ce na svojim radionicama propagirati odjecu od prirodnih vlakana, od cistog pamuka. Neka znaju da iza necije ugode ipak stoji velika nesreca milijuna i milijuna nedužnika.