"Imamo odlične zakone ali samo na papiru, rupe u sustavu prostor su za stvaranje pogrešaka koje se prelamaju preko leđa djece. Stručnjaci koji rade s djecom nisu dovoljno educirani, a velik broj mladih nasilje olako shvaća". Ovo su samo neki od rezultata istraživanja provedenog među šest tisuća ispitanika s područja Istarske, Osječko-baranjske, Dubrovačko-neretvanske, Primorsko-goranske županije i Grada Zagreba.
Naime, istraživanje je provedeno u sklopu projekta "Osnažimo pravo djece da budu sigurna" kojeg provodi zagrebačka Udruga roditelja Korak po korak u partnerstvu s udrugom Alfa Albona iz Labina te udrugama Feniks, Portal Alfa i U.Z.O.R. i u suradnji s gradovima Labinom, Dubrovnikom, Belišćem, Rijekom, Zagrebom i Istarskom županijom.
Rezultati su predstavljeni danas na okruglom stolu u Dnevnom boravku Rojca pod nazivom "Sigurnost djece (nije) moj posao?", a cilj istraživanja bio je utvrditi razinu poštivanja pravnog okvira zaštite djece i mladih od nasilja kroz perspektivu djece i mladih, roditelja, udomitelja, organizacija civilnog društva te stručnjaka u sustavu.
Po riječima voditeljice projekta Irene Bohač, pokazalo se da građani nemaju povjerenje u sustav zaštite te da gotovo polovica mladih i trećina ispitanih roditelja ne znaju da je u Hrvatskoj tjelesno kažnjavanje zakonom zabranjeno.
- Gotovo 40 posto mladih izjavilo je da će kao roditelji koristiti tjelesno kažnjavanje kada dijete to zasluži što ukazuje da mlade nismo pripremili za pozitivne oblike roditeljstva. Osobe koje su najčešće u izravnom kontaktu s djecom kao što su odgajatelji, učitelji, zdravstveni djelatnici, u pravilu izbjegavaju prijaviti nasilje jer izražavaju nepovjerenje u sustav. Naime, smatraju da je sustav korumpiran ili se pak boje da će prijavom samo još dodatno štetiti djetetu koje bi moglo imati dodatnih komplikacija na sudu, kazala je Bohač. Po njenim riječima, istraživanje je pokazalo da još uvijek postoji izuzetno loša međuresorna suradnja i veliko međusobno nepovjerenje ljudi koji djeluju "u sustavu".
- Redovno se događa da dijete koje je žrtva nasilja prvo ispituje jedan stručnjak, pa onda još nekoliko njih što je dodatni stres i samo pokazuje da si stručnjaci međusobno ne vjeruju. Prisutna je strašna razina neznanja jer jedna trećina odgojno obrazovnih djelatnika ne zna da su dužni prijaviti svaku sumnju da je dijete zlostavljano. Problem je što jedna trećina odgojno obrazovnih djelatnika nikada nije bila na edukacijama koje im, ili nisu dostupne ili ne znaju za njih, a slično je i s roditeljima, kazala je Bohač.
Nedostatak stručnih kadrova, centralizacija sustava, međusobno nepovjerenje samo su neki od problema. Istraživanje je između ostalog pokazalo da čak 60 posto mladih smatra da je normalno dijete fizički kazniti, isto toliko ih smatra da poneki šamar neće štetiti razvoju djeteta, a 40 posto mladih kada postanu roditelji i sami će koristiti fizičko kažnjavanje. "Pa i mene su tukli" nekima postaje uvriježeni način razmišljanja a kako je istraživanje pokazalo, mnogi misle da batine tu i tamo nikome ne mogu škoditi. (D. BAŠIĆ-PALKOVIĆ)