Od prošlog tjedna pa sve do početka lipnja, zaljubljenici u slikarstvo i kiparstvo, u galeriji Adris imaju rijetku i nesvakidašnju prigodu uživati u djelima Šime Perića, umjetnika i osobe za koju je na otvaranju izložbe pod nazivom "Ogled prisjećanja (Šime Perić i njegovih devedeset i pet)" povjesničar umjetnosti Igor Zidić rekao: Ovo je jezik koji razumijemo!
Dobro - preživljava
- Još prije 57 godina, slučajno i prilikom jednog susreta u Zagrebu, ušao sam u obitelj Šime Perića. Od tada, pa sve do danas održao sam to prijateljstvo, započeo je pomalo intimnom ispovijesti Igor Zidić svečanost otvaranja izložbe slika i skulptura Šime Perića, koji je upravo takvim perom, odnosno rečenicama i riječima ispisao i bogato ilustriran predgovor kataloga "Ogled prisjećanja (Šime Perić i njegovih devedeset i pet)". A razlog tomu, opet dakako leži u očima i srcu povjesničara umjetnosti, koji za Perićeva djela veli da su i danas - četrdeset, pedeset pa i više godina od svog nastajanja, jednako mlada i jednako svježa.
- Ono što vrijedi za pisanje, vrijedi i za slikanje, a to je da dobro - preživljava. Dobro uvijek ostaje dobro, preživljava desetljeća i desetljeća, i onda nanovo i ispočetka govori čitatelju/gledatelju jezikom koji ne gubi na svojoj snazi, moći i uvjerljivosti. Ovo je jezik koji mi razumijemo. Dobre stvari ostaju uvijek mlade, rekao je Igor Zidić, dodajući i da samo rijetki i posebni autori ostaju zauvijek mladi. Jer, da bi to postigli moraju imati osobnost, što znači biti u kontaktu sa svijetom, a istovremeno ostati svoji.
Govoreći o počecima Perićeva likovnog stvaranja, Zidić je napisao da "po svojoj genetskoj strukturi, temperamentu i socijalnoj svijesti, povijesnome kontekstu, osobnome nagnuću, ambijentu koji ga definira, prilikama u kojima se snalazi, Perić se, ponajprije, čini članom momčadi, koja širi prostor novoga: kao apstraktni slikar, kao tašist, kao kaligrafist, kao informalist, kao "Krstin dečko", kao reprezentativac iz kruga majstora, koji, osim radnog prostora dijele i neke zajedničke crte (Kulmer, Kalina, Dogan, Perić…). (…) On je u taj krug ušao kao zreo slikar i, unatoč tadašnjem figuralnom idiomu, kojim se okretno služio, dakako, na način modernih, bilo je jasno da se od Ruža do Ribara, kao oblikotvorno sredstvo uspostavlja mrlja. Ta mrlja, koju povijesna svijest prvo raspoznaje kao tvorbenu česticu slike, a potom izvodi iz impresionizma-postimpresionizma-divizionizma i kojom slikarova ruka uvježbava spontaniji rukopis, jer se gradnja imaga, slikovnoga sižea, prijevod realnih predmeta/sadržaja u dvodimenzionalne likove (privid, pa slika, ali i nagovještaj, poticaj za prepoznavanje) više ne određuje deskripcijom i obrubljivanjem forme, strogom definicijom oblika i veličina, kao i preciznim razmještajem u (iluzioniranome) prostoru, nego se mrljama razlabavljuje struktura točnosti i pretvara u strukturu približnoga. Slikanje mrljom – umjesto prethodnoga (op)crtavanja forme, koja se potom ispunja realnim bojama predmeta, pretpostavlja žrtvovanje crteža i, napose, crteža kao konstruktivnog čimbenika – zatim, što je mrlja slobodnija i šira, to je nedvojbenije žrtvovanje paratrodimenzionalnosti; žrtvovanje iluzije prostornosti i postizanje pune plošnosti", napisao je u predgovoru kataloga Zidić, koji je gotovo pa vizualno publici predstavio umjetnikov način rada.
Cijelim tijelom slikar
- Šime Perić je cijelim tijelom slikar. Kretao se oko slike, slikao na položenoj i uspravljenoj podlozi, slikao kistom i plamenom, klasičnim uljenim bojama, modernim lakovima, sintetičkim smjesama i onima koje je sam stvarao, ljepilima i plastičnim tvorivima, kolažirajući tkanine… I on je radio tako da je sebe dovodio u stanje uzbuđenosti… to više nije bio ritam misli, nego ritam tijela, pojasnio je Igor Zidić, postavljajući publici i jedno retoričko pitanje jesmo li umjetnost koju baštinimo s Perićem, Kulmerom, Galinom, Murtićem... (a vrijeme je pokazalo da je to bila umjetnost izvanrednih dometa i uz bok s inozemnim/svjetskim ostvarenjima) i zaslužili ?! Jer, kako objašnjava Zidić, da smo "svi" bili dobri kao oni, život bi nam danas bio puno bolji. Stoga, je i poručio da ne možemo/ne smijemo ostati samo na hvaljenju tradicije, a pri tom ne učiniti ni korak naprijed.
Inače, o Šimi Periću, koji je i sam nazočio izložbi, valja istaknuti i da je rođen u Čileu, 1920. godine. Diplomirao je 1952. godine na Akademiji za primijenjene umjetnosti u Beogradu, a fresko-slikarstvo specijalizirao u Parizu. Od 1952. - 1957. godine suradnik je Majstorske radionice Krste Hegedušića, a od 1969. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu na Slikarskom odjelu, bio je docent, potom izvanredni profesor 1975., a redoviti profesor postao je 1980. Sudjelovao je na mnogim skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu od Cambridgea, Bostona, Washingtona, Claremonta, Minneapolisa, St. Louisa, Portlanda, preko Beograda, Aleksandrije, Montreala, Zagreba, a postavljeno je i petnaestak Perićevih samostalnih izložbi. Također, dobitnik je nekoliko nagrada, među kojima su i 1969. Zagreb, Nagrada za slikarstvo na 5. zagrebačkom salonu, 1972. nagrada grada Zagreba za slikarstvo, 1979. Samobor, otkupna Nagrada Likovne jeseni i 1990. Republička nagrada "Vladimir Nazor" za životno djelo. (Napisala i snimila Nina ORLOVIĆ RADIĆ)