Hrvatska je "uplovila" u jednu od najvećih luka na Atlantiku, stigla u Recife koji su tridesetih godina šesnaestoga stoljeća osnovali portugalski kapetani i dali mu ime: Greben. Po razvedenoj obali punoj malih grebena kao prirodnih zaštitnika od valova s pučine.
Pet stoljeća kasnije Recife su došli osvojiti hrvatski nogometaši, "oteti" ga Meksikancima i ostvariti plasman u osminu finala svjetskog prvenstva. Optimizam se širi rajskim plažama od Praije do Forte do Recifea. Nečija je ruka u pijesku oblikovala jasnu poruku: Cro - Mex 2:0! Valja se nadati da morska pjena neće uništiti slatke snove.
Niko Kovač dočekao je još jednu utakmicu karijere, a samostalno ih je, zamislite, vodio samo sedam!? Težak je posao hrvatskog izbornika. Iako je besprijekorno pripremio prve dvije utakmice na brazilskoj svjetskoj smotri, nitko mu neće oprostiti posklizne li se protiv Meksika.
On će, naravno, napraviti sve da se to ne dogodi, ali još jednom svima dati do znanja: "U Brazil smo došli uživati u nogometu i za sada se držimo toga. Da, uživali smo i u prvoj utakmici protiv Brazila, iako znamo kako je sve završilo… Ja i dalje smatram da je velika stvar što Hrvatska igra na svjetskom prvenstvu. U jednom trenutku već su nas svi bili otpisali, nemojte to zaboraviti…"
Naravno da nema većeg gušta od uživanja u nogometu, ali Kovač i društvo nisu stigli u Recife da bi se zabavili. Došli su pobijediti. Što god o tome mislili Meksikanci. Hrvatska se, uostalom, ima čime dičiti.
Ima napadača za kojega se otimaju najveći klubovi na svijetu (Mandžukić), ima vezne igrače koji jesu (Modrić, Real Madrid) ili će uskoro postati (Rakitić, Barcelona) čvrste karike u igri dvaju španjolskih velikana, ima medicinskog fenomena koji u trideset petoj na leđima trči kao da mu je dvadeset (Olić) i modernoga krilnoga napadača laka koraka i ubojite ljevice (Perišić), najbržega igrača na prvenstvu (Srna), ako baš hoćete i "isklesane manekene" (Ćorluka, Lovren) koje očima pasu žene širom svijeta… Hrvatska ima i šarm, nogometni vic u igri, pozitivni bezobrazluk, njemačku disciplinu… I ponos veći od Atlantika.
Hrvatski izbornik ostao je dosljedan svojim postulatima: sastav ne zna nitko osim njega. Iako svaki put baci na stol primamljivu ponudu: "Otkrit ću vam sastav ako obećate da ga nećete objaviti…". I istog se trenutka ugrize za jezik, Boga moleći da netko od kolega ne pristane na "nagodbu". Svjestan činjenice da bi bio prevaren iste sekunde. Što to Kovač skriva od javnosti? Ništa što se ne bi dalo naslutiti.
Logika nalaže da momčad koja je ostvarila najuvjerljiviju pobjedu u povijesti nastupa na velikim natjecanjima neće doživjeti promjene. Čemu, uostalom, mijenjati nešto što je dobro? Taman da i postoje, dvojbe se u prvom redu mogu odnositi na odabir igrača za važnu ulogu središnje polušpice u osnovnom sustavu 4-2-3-1. Dakle, Kovačić, Brozović ili Sammir? Sammir je u prednosti. Ponajprije zato što Kovačić i Brozović ničim u prve dvije utakmice nisu izborniku dali povoda misliti drukčije uoči ključnog dvoboja s Meksikancima.
– Sva trojica su do sada odigrali dobro, ali slažem se da to može još bolje. Pogotovo kad je u pitanju obavezna igra. Poznat sam po tome da tražim igru u oba smjera, povratnu trku… Slažem momčad prema protivniku, vidjet ćemo… – poručuje Kovač, od kojega nikada nećete čuti da se razmeće kojekakvim nadmenim izjavama. Katkad možda i pretjeruje u suzdržanosti. Za razliku od njegovog meksičkog kolege koji najavljuje sigurnu pobjedu nad Hrvatskom. Odakle mu hrabrosti?
Prije dvije godine Hrvatska je u zadnjoj utakmici u skupini odlučivala o svojoj daljnjoj sudbini na Europskom prvenstvu u Poljskoj i Ukrajini. Na suprotnoj strani stajali su uzastopni dvostruki europski i svjetski prvaci Španjolci u zenitu uspjeha. I bili na konopcima. Odlučivala je jedna lopta. U Gdanjsku nije bilo sreće. Samo… Meksiko nije Španjolska. Recife nije Gdanjsk. Neka Recife danas za Hrvatsku bude greben dobre nade. Vemo-nos em Fortaleza! Vidimo se u Fortalezi! Ova generacija nije zaslužila još jedan tužan oproštaj na velikoj sceni.