Serija industrijski obradenih komada zmijskih koža obojanih i obilježenih kataloškim nazivima i brojevima boja, pod zajednickim imenom "Epitaf" uvodi od utorka navecer u prostor galerije Marin, koji je udomio trecu inacicu konceptualnog omnibusa Roberte Weissman Nagy "Adamovo rebro".
Osim Nagy i autorice "Epitafa", domacice Slavice Marin, radove su izložile Alexandra Rotar, Mirjana Konta, Gabriella Boros, Božica Radenovic, Zlata Tomljenovic, Emma Santini i Danica Mracevic Jurišic.
Neke od devet autorica sudjelovale su i u prve dvije izložbe u Rijeci i Puli, ali su u Umagu izložile druge radove: razlicite likovne poetike, razlicite stavove uz zajednicki nazivnik promišljanja vlastitog ženskog mjesta, vremena, stava, odnosa prema sebi i drugima… Likovnim jezikom autorice porucuju da vide i doživljavaju svoje vlastite ženske identitete u suvremenom svijetu.
"Ovo nije izložba koja bi trebala reci što žene hoce. Nemoguce je reci što žene hoce. Ovo je mali, ali iskren protest protiv svega onoga što se od nas ocekuje da moramo biti, moramo ciniti, moramo govoriti ili misliti, koliko moramo biti visoke, teške, koliki nam mora biti obujam, kako moramo izgledati, gdje i kolike silikonske umetke moramo umetnuti… Svaka od nas hoce nešto drugo. Povezuje nas to što smo žene", rekla je, otvarajuci izložbu, Weissman Nagy.
Nema u ovoj izložbi likovnih inovacija, prije bi se moglo reci da je rijec o recikliranju umjetnickog govora. Ali u našim hrvatskim uvjetima odredenima sindromom likovne (i druge) periferije s jedne strane, a s druge strane valom zaraze ženskosti seksizimima i stereotipima posljednjih desetljeca, "Adamovo rebro" je bez sumnje mali konceptualni iskorak.