Sad je konačno jasno zašto je Jasmila Žbanić ljetos preskočila filmski festival u Puli i otišla u švicarski Locarno. A izvrsno bi se uklopila sa svojim najnovijim filmom "Otok ljubavi", snimljenim kraj Poreča na otočiću Sv. Nikola - koji je već pri dodjeli oko četiri milijuna HAVC-ovih sredstava jednoj autorici iz druge države izazvao niz protesta i negodovanja - u ovogodišnju bezbojnu i lošu sliku hrvatskog filma.
"Otok ljubavi" je međunarodna koprodukcija Hrvatske-Njemačke-Švicarske i BiH i pokriće za sada ima samo u turističko-promidžbenoj možebiti ulozi za Poreč i otok Sv. Nikola, doduše vrlo skupoj za ono što smo dobili, a sumnjam da će film obići one glavne velike kinodvorane po spomenutim zemljama.
Vjerojatnije je da će ga prikazati na malim ekranima i to može biti put do novih turista. Kada se pred gledateljem rastežu dugi i prazni kadrovi jasno je da se nema što reći, a da ljetna otočka oaza nije dovoljna da nam privuče pažnju.
Pa čak ni onda kada zaronimo s glumcima u podmorje u potragu za nedirnutom prirodom (za što je zaslužna kamera Christine Maier, možda i jedine svijetle točke filma), ili kada očekujemo malo erotike pred Lilin porod.
Ono izmjenjivanje pogleda, čežnji i poljubaca između dvije ljubavnice više je u cilju rušenja predrasuda nego u ljubavnoj priči, koja na kraju dobije parodijski okus dobro usmjerenog aktivizma s porukom – ljubite se ljudi, muški-muški, žene-žene, muški-žene, gdje čak i djeca imaju svoju ulogu budućih konzumenata takvog jednog budućeg društva.
Nije to zapravo ni sporno, ali nije to ni razlog da više od jednog sata lutamo otokom u potrazi za glumcima koji su čak pod vodom, potom malo na kamenim stijenama, onda u sobi, pa u restoranu gdje se otimaju za hranu i na kraju na plesu gdje ih zabavlja Leon Lučev hitovima Miše Kovača i Radojke Šverko, a Franco Nero kao iz staklenke za kisele krastavce iskače kao duh nekadašnjih vremena. Bojana Gregurić Vejzović se isto pojavila a da ni sama ne zna u kojoj ulozi i s kojom namjerom. Više je u kadru bio naš kolega Goran Prodan (ostale Porečane statiste ne poznajem) u svojoj kostimiranoj ulozi s Giostre.
Sve u svemu film Jasmile Žbanić ćemo brzo zaboraviti iz prostog razloga što se nemamo čega prisjećati. Možda tek onog džointa s kojim je Lučev htio navući Brava na malo muške nježnosti, ako je to cijela poanta scenarija Aleksandra Hemona. (Mate ĆURIĆ)
VIŠE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU