Poštovana psihologinjo,
Imam pitanje. Zanima me da li je normalno da neku osobu koja mi se u početku nije uopće sviđala (stalno smo se svađali i prepucavali), odjednom vidim drugim očima? Sada mi se taj dečko sviđa i želim biti stalno s njim? Naravno, njemu nije jasno i misli da glumim, ali ne znam kako bih to popravila. Hvala
Poštovana,
Da li nam se neke osobe sviđaju ili ne, ovisi, prije svega o nama samima. Kako? U našem društvu često griješimo jer prosuđujemo ljude kao osobe na temelju njihova ponašanja. Ono što psihologija pokušava već godinama objasniti jest da je pravilno izraziti mišljenje o nekom ponašanju, bez da sudimo cijeloj osobi.
Ako nam se to ponašanje, ili osoba, u cijelosti sviđa i ugodno nam je u njegovom odnosno njezinom društvu onda je to zbog naših osobnih karakteristika. Činjenica je da biramo osobe koje nas okružuju prema kompatibilnosti.
Zamislite to kao da šetate gradom i vidite mnogo različite odjeće. Neku ćete kupiti, i njome se družiti, a onima koje vam se ne sviđaju, nećete pridavati pažnju. Naravno, imajući na umu da je to stvar osobnog ukusa.
U vašem slučaju može biti da u razdoblju kada ste upoznavali tu osobu nije ona zadovoljavala ondašnje zahtjeve, koji su se, u međuvremenu, promijenili. Ako vam se iskreno sviđa, onda budite prirodni, nemojte forsirati nikakva ponašanja i sačekajte. Ako bude odabrao družiti se s vama, to će vam i pokazati.
Poštovana,
Voljela bih znati kakve ima posljedice na život odnos otac i kćer? Naime, moj otac i ja nemamo baš neki odnos. Uporno se trudim da se priupita je li on dobar otac, ali to mi ne uspijeva.
U njegovom pojmu, još uvijek je prisutno uvjerenje da otac mora biti strog, a ne fleksibilan i da je glavno dati vlastitoj djeci krov nad glavom i hranu da bi preživjeli.
Često sam, tijekom osnovne i srednje škole, odlazila prijateljicama koje su se s tatom mogle zezati i imale potpuno drukčiji odnos. Kod nas je tata dolazio kasno, izbivao po cijele dane i kad je bio prisutan morali smo biti tihi kako ga ne bi smetali ili živcirali.
Osjećam da mi nedostaje ta prisnost s njime, da nisam kompletna osoba, ali osjećam i to da ništa ne mogu mijenjati. Voljela bi da ga mogu pitati od najobičnije stvari do neobaveznog grljenja. Dani nam često prolaze u mojim pokušajima da on progovori, ili odgovori na pitanje.
Često je to: da, ne ili - pitaj mamu. Nemam stabilan odnos ni s muškarcima i smatram da je to zbog toga. Svi govore, kao općepoznato, udat ćeš se za nekog kao što je tvoj tata. Bojim se toga, jer to u biti ne želim.
Moj tata je, po mojem mišljenju, alkoholičar. Njegov alkoholizam se ne vidi kao u drugim obiteljima, on ne dolazi kući mrtav pijan, ne tuče mamu niti je bezobrazan, ali uvijek ima miris po alkoholu i birtijama. Znači, s time se može živjeti. Ima li taj odnos nekakve dugoročne posljedice? Hvala, D.D. (27)
Poštovana D.D.,
Očito je da zbog tog neispunjenog odnosa osjećate bol i nelagodu. Ono što vas već godinama prati jest strah da vam se u životu ne dogodi isto jer smatrate da za svoju djecu želite boljeg oca nego što ga vi imate.
Vaš strah je razumljiv, ali smatram da upravo taj strah blokira svaki vaš odnos prema suprotnom spolu. Oca morate prihvatiti sa njegovim prednostima i nedostacima.
Cijenite to što se trudio za vas, pokušajte razumjeti gdje i zašto je pogriješio - bez da mu sudite. Promatrati postupke naših roditelja može nam pomoći da upoznamo sebe, sredinu u kojoj smo odrasli kao i sredinu koja nas okružuje. Obitelj je polazna točka za daljnji život i njegovu percepciju. Nisu naši roditelji uvijek tako loši kako ih doživljavamo. (pshihologinja Luana POLEIS)