Književnik Laszlo Vegel pokazao se vrlo zanimljivim gostom nedjeljnog Doručka s autorom, gdje se u razgovoru s Aljošom Pužarom osvrnuo na brojne teme. Za sebe je rekao da je, tim redom, vojvođanski, mađarski i srpski pisac, te počasni građanin svog rodnog gradića na 35 kilometara od Novog Sada.
Govorio je i o svom ulasku u svjetove knjiga, sjećao se kada je kao mali odlazio do lokalne biblioteke gdje je bila lijepa bibliotekarka, čitao je najprije dječje knjige, i kada je sve pročitao, sugerirala mu je da pročita Stendhala. Za vrijeme studija počeo je pisati priče i pripovijetke. Govorio je i o svome doživljaju Balzaca, te kako je u životu vidio "Balzacove literarne karaktere", od gramzljivosti do egoizma. Prisjetio se i svog radnog iskustva kao dramaturg na TV u Novom Sadu te kako je tamo postao nepoželjan.
- Danas cenzura ima suptilan karakter, književnost ima i neki apokrifni, tajanstveni utjecaj. Knjige su postale stvar elita, jer književnost stvara novu intelektualnu elitu, naglasio je definiravši pak politiku poput vatre.
Govorio je i o tome kako ga je moćni znanac upitao susrevši ga kada je preminuo Maršal bi li o njemu nešto napisao, na što je rekao "Tito je bio tako velik, a ja tako mali", no na kraju je nakon nekog vremena ipak nešto o njemu napisao.
Osvrnuo se i na svoj Novi Sad, koji je bio uvijek grad imperija i čuvao dunavsku ravnotežu, kao i na manjinske pisce koji su na ničijoj zemlji, a bilo je govora i o njegovom odnosu s prevoditeljima. Kazao je da je vezan uz vlastitu rečenicu, a sa svojim prevoditeljima razgovara prepoznaje li prevoditelj cjelinu te s njime usredotočuje na bitne stvari. Naglasio je da je uvijek imao dobre prevoditelje.
Sebe smatra Europejcem jer mu je kultura takva, a veli da europsku kulturu čine grčka filozofija, rimsko pravo i Biblija, te da je duša Europe ipak kultura.
- Prvih 40 godina pisao sam noću, pisaćom mašinom, onda sam se informatički opismenio, tako da ne smetam više susjedima, sada pišem već dosta vremena ujutro, a kod mene se situacija dosta mijenjala, bio sam zaposlen, nezaposlen, pa opet zaposlen i tako. Kompjuteri imaju svoju važnost, ali je žalosno što nismo djeci osmislili ništa zanimljivije i uzbudljivije od pametnih telefona i tableta, zaključio je definiravši se optimistom bez nade. (V. BEGIĆ)