Pulski sastav Dogma, u sastavu Sandro Pettener (vokal, sax), Zoran Stojković (bas), Tonči Pavlinović (bubanj) i Davorin Poropat (gitara) obilježit će na Trgu Portarata u petak, na Božić, 20 godina djelovanja. Uz brojne koncerte i hitove koji su obilježili njihovu dugu i plodnu karijeru, u dva desetljeća objavili su četiri studijska albuma - "Dogma", "Makro", "3" i "Error.spam", a dva nova singla najavljuju izlazak petog albuma. Dovoljno razloga za razgovor.
- Što je kroz ovih 20 godina, unatoč žanrovskim promjenama, stankama, promjenama u postavi, ostalo nepromijenjeno u Dogmi?
- Zoran: U prvom redu ljubav prema glazbi; sve ostalo je došlo uz to. Bili smo i ostali zaljubljenici u dobar zvuk i kreativno stvaralaštvo i zato smo valjda i opstali toliko dugo. Da nas je vezivala materijalna korist, već bi odavno bili povijest. Cijelo smo vrijeme radili i stvarali, iako se to u određenim razdobljima, prateći medije, ne bi reklo.
- Od prvog albuma "Makro" utirete put osebujnom zvuku koji će kroz godine kretati između funk forme, punkoidnih energičnih ritmova i elektronskih zvukova, zadnjih godina i indie popa. No, plesni funky ritam, s brass sekcijom, ipak je ostao negdje u bazičnom izrazu Dogme?
- Zoran: Je, kolikogod se ja trudio ubacivati punk elemente, ostali me prevladaju. Kod nas vlada prava demokracija, sve se dogovara, nadglasava, a to zna nekad biti spor proces. Mislim da smo u novijim stvarima ipak nešto izašli iz te definicije. Možda zato jer se Sandru više ne da nositi sax na probe.
- Sandro: Plesni funky ritam s brass sekcijom nametnuo se kao prepoznatljivi dio našeg glazbenog imidža. Obožavam funk ritam. Kao klinac sam upijao funk muziku 60-ih i 70-ih (Atlantic Black Compilation). Bilo nam je zanimljivo, s obzirom da su na našoj tadašnjoj sceni vrlo rijetki (rock) bandovi koristili brass sekciju, pomiješati uz to i elemente funka i punka. Tada smo na sceni bili osvježenje s pozitivnom energijom. Uslijedile su faze u kojima smo se udaljavali od te forme kroz elektronski zvuk pa sve do indie rocka na zadnjem albumu.
- Koliko su sami producenti (Denyken, Edi Cukerić pa vi sami) utjecali na dominantni izraz benda, a koliko je ipak taj bazični izraz bio glazbeni/svjetonazorski izbor vas samih?
- Zoran: Denyken je radio baš kako nam je u to vrijeme i trebalo. Bio je uz bend na probama dovoljno dugo da se iskristaliziraju pjesme i dobiju pravi oblik prije nego smo otišli u studio. S nama je radio prva dva albuma i neizmjerno cijenimo to što je napravio i kako je utjecao na nas. Cukerić je bio s nama na trećem albumu, u vrijeme kad smo bili na prekretnici - ili nastaviti s radom u nekom novom smjeru ili reći zbogom i posvetiti se nečem drugom. Dugo nismo bili na sceni, a ni pjesme nisu bile nešto dovršene, iako su neke imale i po nekoliko godina. Cukerić je jednim pozitivnim pristupom krenuo s nama od početka iako smo već postojali 15 godina. Trebala nam je injekcija sa strane, a njegov ležerni, a profesionalni pristup uvelike nam je pomogao da nekako prekinemo tu devetogodišnju diskografsku pauzu. Nakon trećeg albuma, mi smo si bili neki logični nastavak cijele priče, jer smo nakon dugo godina dobili neki senzibilitet i kredibilitet za odraditi kompletnu produkciju svojih pjesama. Znali smo i znamo što želimo i kako to postići. Ne vjerujem da bismo više bili zahvalni suradnici nekom producentu. Imamo i neke godine kada teško odustajemo od svojih principa. (Zoran ANGELESKI)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU