Kazališna predstava "Ne, ništa, dobro" autora Nataše Kopeč i Davida Belasa (koji u njoj i glume, a Belas potpisuje i režiju), prikazana u maloj dvorani pazinskog Spomen doma, bila je središnji događaj drugog dana festivala Sedam dana stvaranja. Pozornica je bila aranžirana u istoj ravnini s gledalištem, a scenografija je, uz oskudni namještaj i osvjetljenje, obuhvaćala i na stotine tanjura poslaganih po podu. U uvodnim sekvencama glumci su šutke izvodili svoje scenske zadatke, dočaravajući time čudan, pomalo neurotičan sklad između dvoje ljudi i njihovih opsesivno-kompulzivnih potreba.
"On" je neprestano brisao tanjure i označavao ih flomasterom, "ona" se prepuštala epizodama divljeg neobuzdanog plesa, i tako su neko vrijeme "subivali", u tišini. Pomalo nenadano, među njima počinje konverzacija, ne baš glatka, zapravo, nižu se verbalne ilustracije komunikacijskih prepreka, poteškoća, nemogućnosti zadržavanja pažnje, poimanje sugovornika kao statista u također pomalo opsesivno-kompulzivnom govorenju teksta kojemu, kako se pokazuje s vremenom, svrha zapravo nije komunikacija već, tako, nešto neobavezno, ispunjavanje vremena i prostora, kao i život sam.
Izuzetak čini sekvenca u kojoj se Nataša Kopeč uživljava u govor glumice koja daje intervju na radiju, ali to uživljavanje u bitnim sekvencama biva kontrapunktirano glasnim izgovaranjem tvrdnji suprotnih od onih koje izgovara glas s radija, a te suprotnosti izraz su oprečnih životnih doživljaja i životnih opredjeljenja. Povratak u svakodnevicu, s letargičnim partnerom i stotinama tanjura, opet je oprečan ranije s velikom radošću izgovaranim tekstom; i ova teatarska priča završava poput jedne velike nedoumice koju se ni na pozornici ni na životu ne uspijeva ili ne želi ili ne može dokinuti.
Publika je bila izuzetno zadovoljna ovom izvedbom, pogotovo jer je u ovoj predstavi dobila jednom sasvim drukčijeg Davida Belasa od onog kakvog je, barem na ovom festivalu godinama unatrag, navikla gledati u ranijim, pretežno mučaljivim mu performansima; no prava zvijezda predstave je Nataša Kopeč, čije su transformacije izgledale vidno rapidnije i napornije.
Osim kazališta, drugi je dan Festivala podario publiku i poezijom: pjesnikinja Maja Klarić predstavila je svoju zbirku pjesama "Quinta Pitanga", nastalu za vrijeme njenog dvomjesečnog stipendijskog boravka u književnoj koloniji u Brazilu. Njena svojevrsna putopisna poezija opisuje mjesta i ljude koje je za tog boravka u Brazilu i na književnim gostovanjima u susjednom Salvadoru viđala i upoznavala, ali postupno, kako zbirka napreduje iz pjesme u pjesmu, ulazi i u "dušu" tog podneblja, u atmosferu koja ponad materijalne pojavnosti vlada tamošnjim načinom života i koji opisno kulminira u pojmu "saudade".
Taj pojam, neprevediv s portugalskog jezika na bilo koji drugi, označava sveobuhvatnu nostalgiju prema svemu nedostajućem, izgubljenom, oduzetom, zaboravljenom i nepronalazivom, pa ga je i pjesnikinja upila i publici nastojala prenijeti samo kroz svoju poeziju. K tome, Maja Klarić je za sve posjetitelje njene promocije pripremila i ukusne brazilske koktele. Promocija je inače održana na terasi kafića Bunker, čime je otkrivena još jedna festivalska pozornica s velikim potencijalom.
Kraj druge festivalske večeri označio je gastroperformans "Gastro priče iz Bateline - meditacije jednog metuzalema" tijekom kojeg je publika bila ponuđena ukusnim brudetom, nakon čega je koncert održao međunarodni session sastav "IMpro". (Davor ŠIŠOVIĆ)
- GO02966983.jpg (Snimio: - GO02966982.jpg Predstava "Ne, ništa, dobro" zavrtjela je višedimenzijsku priču o dosezima i (ne)mogućnostima komunikacije (Snimio: Darko ŠKROBONJA/7DS) - GO02966984.jpg - GO02966986.jpg - GO02966985.jpg