Nakon što je prošli tjedan u Poreču održan radni sastanak o malom obalnom ribolovu u Istarskoj županiji, razgovarali smo sa Claudiom Visintinom iz Umaga, jednim od članova radne grupe za rješavanje te problematike u Županiji.
Od ukupno 3.500 dodijeljenih povlastica za mali obalni ribolov u Hrvatskoj samo je 24 ribara iz Istarske županije. Čak je 101 zahtjev istarskih ribara ostao na čekanju za sljedeću godinu.
Uništavanje tradicije
- Mi nemamo ništa protiv onih koji su dobili dozvole, dapače, želimo da ih što više ribara ishodi. Međutim, s druge strane smatramo da je Istarska županija po tom pitanju zakinuta. Zbog toga smo nezadovoljni i revoltirani. Na taj se način uništava tradicija naših predaka.
Od Visintina doznajemo i da je istarskim ribarima rečeno da će svi dobiti dozvole, no pitanje je vremena. Nekada je dopunsku dozvolu za ribarenje posjedovalo njih stotinjak ribara s područja Umaštine, a današnju samo njih par. Ističe i da se pri dodjeli povlastica u prevelikoj mjeri poziva na indeks razvijenosti jedinica lokalne samouprave u kojima žive mali ribari, dok to ne određuje njihov socijalni status.
- Istarska je županija dobila malo povlastica iz razloga što se tretira kao razvijena regija, stoga su dozvole dane prvo manje razvijenim županijama. Mnogi su naši ribari u mirovini, a to što ne posjeduju dozvolu uvelike im otežava život, obzirom da su ribarenjem krpali rupe u kućnom budžetu. Većina ih ima mala primanja, teško je više čekati, vrijeme ide, a dozvole još uvijek ne posjedujemo. Osobe slabijeg imovinskog stanja iz bogatije regije su stavljene u nepovoljni položaj u odnosu na one iz siromašnijih regija. Moramo se boriti kako bi pravda bila zadovoljena, veli Visintin.
Nadaju se rješenju
Istarski se ribari nadaju da će se situacija uskoro riješiti. Trenutno čekaju poziv za radni dogovor u resornom Ministarstvu poljoprivrede - Upravi ribarstva na kojemu će se ponovo zatražiti izmjene i dopune Pravilnika o malom obalnom ribolovu.
-Ribarstvo je kultura i tradicija primorskog kraja. Time su se bavili i naši očevi i djedovi. Često se prisjećam svog djetinjstva. Bilo je teško, a ipak se moralo nekako preživjeti. Mnogima je u tome pomoglo upravo more, obzirom da je bilo ribe na pretek. Žene umaških ribara, između ostalog i moja majka, išle su vozom do Buja ili Brtonigle, gdje su prodavale rakove kojih je bilo jako puno. Doista se nadamo da će ova agonija proći i da će dobiti dozvole svi koji su posjedovali nekadašnju dopunsku dozvolu za ribarenje. Onaj tko zavoli more od malih nogu, teško se od njega odvaja. Zamislite samo kako se osjeća čovjek koji mora prekinuti tradiciju nakon što je 40, 50 godina gotovo svakodnevno izlazio na more. (Tea GRGIĆ)