Oleg Mandić, vitalan 81-godišnjak iz Opatije, kao 11-godišnji dječak posljednji je živ izašao iz zloglasnog Auschwitza, najvećeg njemačkog logora smrti u kojem je stradalo više od dva milijuna ljudi. Iza njega iznosili su samo tijela mrtvih logoraša.
Svoja sjećanja na boravak u tom najstrašnijem koncentracionom logoru već godinama dijeli s drugima, ponajviše učenicima osnovnih i srednjih škola, a nedavno ga je podijelio s publikom u Narodnom domu u Buzetu, gdje je prikazan film o holokaustu "Godine kobnih iskustava obitelji Mandić s fašizmom i nacizmom", koji je 2005. godine snimio autorski tim udruge "Irs art" Kastav.
- Nakon rata sedam puta bio sam u Auschwitzu. Svakih desetak godina otprilike išao sam tamo puniti baterije. Kada mi se desilo nešto teško u životu, otišao bih u nekadašnji logor i, vjerujte mi, vratio se preporođen. Svaku ružnu stvar prebrodio bih s osmjehom, jer bilo je to ništa prema onome što se događalo u logoru. Zato sam imao lijep život. Prema tome, hvala Auschwitzu na tome, reći će pomalo sarkastično Mandić. O logorašima govori kao o uznicima. Ne želi čuti za izraz koncentracijski, već sugerira upotrebu izraza koncentracioni logor jer upravo on po njemu održava sav njihov užas.
Šokantno djeluje svjedočanstvo preživjelog iz Auschwitza kojeg, iako je zakoračio u devetu deceniju života, izvrsno služi pamćenje. Po dolasku u logor, iako je navršio 11 godina, u gužvi mu se posrećilo ostati s majkom i bakom, u ženskom logoru. Svega je pola dana bilo dostatno da izgubi ime i postane broj - 189488. Tetovirali su mu ga na lijevoj podlaktici.
- Dva mjeseca po dolasku u logor smjestili su me u ženski bolnički odjel, odjel blizanaca zloglasnog doktora Mengelea, no na neki način bio sam u kutu, nikome na putu. Nikome nisam bio interesantan. I znate čime sam se počeo baviti? Radio sam cvijeće od papira. Nekim bolničarkama to se svidjelo, počele su me snabdijevati šarenim papirom i čak su mi kriomice nabavile škare, prisjetit će se Mandić. Najteži trenutak u logoru dogodio mu se također u bolničkom odjelu, bio je to, kaže, gubitak malog prijatelja Rusa Tolje koji je preminuo pored njega.
U Auschwitzu je proveo sedam dugih mjeseci. Zajedno s majkom i bakom, napustio ga je kao posljednji uznik. Po njega, majku i baku u logor su došli ruski časnici. Poruke da se nalaze u logoru nekako su dospjele u Titov štab.
- Uspjelo nam je dojaviti da smo živi u Auschwitzu. U našu baraku došao je ruski komandant logora u pratnji pukovnika Fedosenka, vojnog komandanta Krakowa, koji je dobio zadatak pronaći nas i prebaciti u Moskvu, prisjeća se Mandić. Predao im je telegram koji je potpisao jedan od najbližih Staljinovih suradnika, Bulganjin. S njim je iz došla i ruska filmska ekipa koja je zabilježila kako vojnici 11-godišnjeg dječaka, njegovu mamu i baku, babušku, kako ju je zvao, odvode prema kapiji. Vrata se iza njih zatvaraju, a u krupnom planu pojavljuje se natpis - "Arbeit macht frei". (Napisala Gordana ČALIĆ ŠVERKO)
CIJELI TEKST ČITAJTE U TISKANOM IZDANJU.