Prvi put da mi se desilo da nakon gledanja čak tri filma nisam u mali notesić imao potrebu zapisati ni riječi. Dojadilo mi puniti ga svakojakim opaskama i promašajima, a ono što sam zapamtio i nije toliko da bi trebao zapisivati. Recimo "Siguran let", kratki igrani film scenarista i režisera Alda Tardozzija, s jakom pulskom logistikom (producentica Barbara Jukopila, pulski aerodrom…), s idealno izbalansiranim ritmom, dramatikom i humorom situacije. I to onim od kojega se više gušite nego hihoćete, pa planirani odlazak jedne familije avionom u Australiju razotkriva one male-velike pukotine u obitelji.
Krasno i gledljivo
To najbolje ilustrira ona ležerna gluma Lane Barić, zabrinute majke koja se igra Boga kako i koga spasiti, a Bojan Navojec, suprug autsajder, te djeca (Kaja Šišmanović i Bruno Mašić) doprinose da sve bude kompliciranije. Tu su i dobrodržeći Aljoša Vučković, kao djed, i njegova mlada supruga Monika (Tena Jeić Gajski) u prelijepoj kući pa je sve nekako krasno i gledljivo. Najbolje do sada što smo vidjeli, još i začinjeno lijepom glazbom Luke Zima.
Već se nakon projekcije nametnulo pitanje zašto to nije išlo na otvaranje, a dilema se produbila i nakon "Kratkog izleta", režisera Igora Bezinovića i koscenarista i glavnog glumca Ante Zlatka Stolice, kojima je Šoljanov "Kratki izlet" poslužio kao ideja da svoje motovunske festivalske dane začine nečim novim. E, tu se sada nameće pitanje: kako otvoriti Pulu s Motovunom, ali možda još intrigantnije kako prepunoj Areni pokazati apokaliptičnu sliku unutrašnjosti Istre, razrušenu, napuštenu, zapuštenu - pravi horor - naspram one idealizirane turističke razglednice?
U znaku Istre
Ne znam koliko je Bezinoviću bila namjera otvoriti oči široj javnosti o tim propalim istarskim dvorima, za koje će svaki gledatelj pomisliti da su to ostaci nedavnog rata, ali su zapravo ostaci onog rata od prije 75 godina - i još na to podsjećaju. Ipak bi od dva zla ovo bilo bolje rješenje s otvaranjem, jer je sve u znaku Istre, ali i da vidite kako vam se djeca opijaju i bljuju 'spod Velog Jože. No, što se tiče samog filma, jedne preeeduge šetnje bez cilja, bez osjećaja za prirodu, bez ritma, ali opet s naracijom kao alibijem za nemoć išta reći, možda bi sve imalo smisla da je zbijeno u kratki metar. (Mate ĆURIĆ)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU