U prvoj proljetnoj noći svoju posljednju utakmicu, onu životnu, izgubio je jedan od najvećih istarskih rukometaša i trenera, Franko Mileta. Iako je bio izuzetno borbenog duha i nikad nije znao za predaju, teška bolest bila je jača, slomivši čovjeka koji je svojim djelom zadužio ne samo rukometnu Labinštinu, već i Istru, Hrvatsku i Italiju.
Od malih nogu Franko je bio svestrani sportaš, ali od mnogih sportova izabrao je rukomet i nije pogriješio. Svoje je prve rukometne korake napravio u Labinu početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a već u toj prvoj rukometnoj fazi s matičnim je klubom izborio plasman u drugu ligu bivše države. Godine 1977. odlazi u riječki Kvarner, pa potom i u Zamet, gdje je svojim majstorijama zavrijedio poziv na širi spisak reprezentacije bivše države. Nakon Rijeke, put ga je odveo u momčad banjalučkog Borca, prvaka Jugoslavije s kojim je igrao i Ligu prvaka Europe. Slijedi sedmogodišnji boravak u Italiji te povratak u matični Rudar gdje u sezoni 1992/93 kao trener-igrač po prvi put u povijesti uvodi klub u Prvu ligu. No, tada mu nije bilo suđeno da svoj voljeni Rudar vodi i u Prvoj ligi, već ponovno odlazi u Italiju (trener u Modeni), ali potom slijedi novi povratak za novi labinski prvoligaški uzlet. Nakon raspada kluba vraća se u Italiju gdje vodi Sechiu, pa nakon dvije godine riječki Zamet, te svoju trenersku karijeru završava u ŽRK Rudar.
Paralelno s rukometnom karijerom, Franko je sa suprugom Brunom izgradio obitelj u kojoj su odgojili dvije prekrasne kćeri, Anu i Saru. I kao i mnoge druge i njih je u jednom dijelu života usmjerio u rukometne vode. Svojim predanim radom, bilo kao suprug, otac, trener ili igrač nikoga nije ostavljao ravnodušnim i uvijek je davao cijeloga sebe. Bio je jednostavno drugačiji od drugih, virtuoz s loptom, čije su poteze teško mogli pročitati, ali nikako i zaustaviti. Uvijek je bio korak brži i pametniji od drugih. Kao trener nesebično je davao savjete mladim igračima od kojih su neki stigli i do reprezentacije i olimpijskih odličja. Bio je rođeni pobjednik, ali prije svega čovjek koji je uvijek bio tu, za prijatelje, suigrače, obitelj...
Na žalost, opaku bolest nije mogao pobijediti. Uzela ga je rano, prerano, u 57. godini, jer je svime što je učinio zaslužio da još dugo godina uživa u svom životnom djelu i prenosi svoje znanje na mlađe naraštaje... Franko je otišao, ali će uvijek ostati u sjećanjima onih koji su imali čast da ga upoznaju, pa makar i na pet minuta, jer su imali sreću da budu u njegovu društvu. Franko, hvala ti za sve što si učinio za labinski i istarski rukomet i neka ti je laka istarska zemlja. (Robi FONOVIĆ)