Vesna Parun, najstarija i zasigurno najpoznatija hrvatska pjesnikinja,
preminula je u ponedjeljak nakon duge i teške bolesti u Stubickim
Toplicama, u 88. godini života.
Vesna Parun rodena je 10.
travnja 1922. na otoku Zlarinu u blizini Šibenika, gdje joj je otac
radio kao opcinski cinovnik koji je cesto bio premještan i ostajao bez
posla, zbog cega je brojna obitelj (cetvero djece) živjela u prilicno
teškim uvjetima. Ona je 1940. upisala je studij romanistike na
Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Onda je došao rat, bježanje u Split te
povratak u Zagreb 1942. Nakon završetka rata nastavila je studij na
Filozofskom fakultetu, ali je tada upisala samo filozofiju.
Od
1962. do 1967. boravila je u Bugarskoj, a nakon toga je živjela
uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodna književnica. No, nakon pola
stoljeca u zagrebackoj Dubravi, u Badelovoj ulici 15 (danas Vile
Velebita), Vesna Parun svoj je skromni dom 2000. iz nevolje zauvijek
napustila i, vjerujuci da je rijec o privremenom smještaju iz
zdravstvenih razloga, smjestila se u Stubickim Toplicama, gdje je i
umrla. U svom posljednjem domu napisala je nekoliko knjiga.
Objavljeno
je preko 60 njenih knjiga poezije i proze, a uprizorena su cetiri
njezina dramska djela. Za zbirku "Pjesme" (1948.) dobila je Nagradu
Matice hrvatske, za zbirku "Crna maslina" (1955.) Nagradu grada
Zagreba, a za stihovani djecji roman "Macak Džingiskan i Miki Trasi"
(1968.) nagradu "Grigor Vitez".
Medu ostalima, kao najuspješniji
djecji pjesnik sedamdesetih je godina dobila Zmajevu nagradu Matice
srpske u Novom Sadu, a 1970. u Parizu je dobila Diplomu za poeziju.
U
književnost je ušla s pjesmom "Zore i vihori" iz 1947. godine, satkanoj
od dvaju suprotstavljenih osjecaja. S jedne su strane tu opisane radost
života, djetinjstvo, ljubav u širem smislu te priroda, a s druge strane
nalazimo rat, stradanje i smrt.
Karmen Milacic u Leksikonu
hrvatskih pisaca o ovoj zbirci Vesne Parun je napisala da je ta "knjiga
puna sklada i sugestivnog pjevanja pokazala izvornu poetsku
tankocutnost, lucidnost videnja, bogatstvo rijeci i bujnost slika.
Unatoc tome, službena socrealisticka kritika nije ju razumjela i
optužila ju je za formalisticki artizam dekadentne lirike".
Antologijskog
je znacaja njezina knjiga "Crna maslina" iz 1955., a Vesna Parun je
napisala i preko petsto soneta te šest sonetnih vijenaca. Najpoznatije
njezine zbirke soneta su "Sto soneta" iz 1972., ali i "Olovni golub",
nastao pet godina kasnije. Njezin je pjesnicki opus definiran susretom
tradicije i modernoga izricaja. Književni kriticari su stalno
naglašavali raskošnost njezinog pjesnickog izraza, kao i bogatstvo
motiva i tema.
Pisala je i stihovane basne bockavih aluzija
humoristicnog, povijesnog i politickog sadržaja. To je prije svega
zorno u njezinom djelu "Apokalipticne basne" iz 1976. godine.
U
književnosti za djecu, gdje je bila posebno plodna, objavila je
dvadesetak knjiga i to u rasponu od cetrdeset godina, od 1957. do 1997.
godine. Glavna tema tih njezinih ostvarenja za najmlade su svjetovi
flore i faune. Kriticari su više puta naveli da se uspjeh njezinog
stvaralaštva za djecu sastoji upravo u neposrednom izrazu, u
radoznalosti.
Premda je bila poetesa par excellance, pisala je i
prozu i drame. I njezina dramska djela sadrže poetsku svježinu. Bavila
se i prevodenjem, te bila prilicno uspješna u tome, ali se o tome vidu
njezina stvaralaštva nije toliko pisalo. Prevodila je s bugarskog,
slovenskog, francuskog i njemackog.
Premda je posljednjih godina
živjela samozatajno, o njezinom se stvaralaštvu redovito pisalo te je
ocijenjena kao najistaknutija hrvatska pjesnikinja druge polovice 20.
stoljeca.