Pod cempresima staroga dijela umaškog groblja u subotu 7. sijecnja oprostili smo se od Nikija Fachina. Nakon kratke i teške bolesti ugasio se jedan mladi život - u dobi od 34 godine napustio nas je istaknuti clan jednog kruga ljudi koji se (institucionalno ili izvan institucionalnih okvira) bave kulturom Istre. Nevelik je to krug u kojem se manje-više svi poznaju bez obzira na struku ili državne granice jer svima im je zajednicka - ljubav prema Istri.
Nakon završene osnovne i srednje škole Niki je u Trstu studirao na Facolta di Filosofia dell'Universita degli Studi di Trieste (Corso di laurea in lettere, Indirizzo classico - Sezione archeologica), a svoju radoznalost i golemu istraživacku energiju usmjerio je ponajprije u publiciranje clanaka i knjiga te organizaciju izložbi. Vec 1997. pripremio je izložbu i izradio katalog "Knjige umaških autora/Libri di autori umaghesi", a krajem iste godine priredio je i izložbu "Umažani na starim razglednicama". Knjigu o Umagu na starim razglednicama "Pozdrav iz Umaga/Saluti da Umago" objavio je 1998. u dobi od samo 21 godine.
Uslijedili su brojni tekstovi, prilozi, prospekti, katalozi, izložbe, sudjelovao je u izradi monografija, istraživao, publicirao, uredivao, nastupao kao izdavac... Bio je suradnik mnogih istarskih opcina i muzeja te drugih institucija koje skrbe o kulturno-povijesnoj baštini ovog kraja.
S Donatellom Tretjak 2004. stvara najzapaženiji vodic po istarskom poluotoku do sada "Istra Cres Lošinj: povijesno-umjetnicki vodic", a koji Turisticka zajednica Istarske županije nagraduje Zlatnom kozom. Kao priznanje za poseban doprinos promociji Umaga 2000. dobio je diplomu Gradskog vijeca Umaga.
U svim njegovim djelima vidljiva je autorova ljubav prema prošlosti svoga kraja, a za sve ideje koje je živio, maštao i sanjao ne bi mu bilo dovoljno ni nekoliko života. I prije no što je obolio znao je reci: "Nikada necu imati vremena za sve što bih htio napraviti." U njegovoj ostavštini ostala su mnoga završena ili gotovo završena djela, ali i niz planova za nova istraživanja i projekte.
Nikija se najsnažnije sjecamo kao suradnika i prijatelja, strastvenog zaljubljenika u svoj zavicaj. Zavicaj je bila Nikijeva najdraža hrvatska rijec, jedna od rijetkih koju je bilo teško prevesti na njegov materinji talijanski jezik (istromletacki dijalekt), a da se ne izgubi toplina koju je osjecao oko srca kad bi je izgovorio. Jer, zavicaj nema geografskih, politickih niti ikakvih drugih granica i uvijek je osobni odabir. Znao je da onaj tko razumije i voli svoj može razumjeti i poštovati tudi zavicaj.
Istru je, pogotovo dio izmedu Mirne i Dragonje, poznavao kao svoj džep. Oni koje je vodio svojim zavicajem znaju da je to bio izniman dogadaj jer ga je poznavao kao što su ga poznavali oni prije nas. Znao je stare putove, zarasle precice kojima se nekada najbrže stizalo od sela do lokve, iz Momjana na samanj u Motovun... Znao je lokacije svih škovacona na Bujštini i šire, na kojima je nerijetko pronalazio razbacane ostavštine citavih obitelji. Kada je Niki predvodio, svaki je škovacon bio mali istarski Louvre, Metropolitan, Guggenheim...
Bio je i strastveni kolekcionar, jedan od rijetkih koji se radovao kada bi posudio predmete iz svoje zbirke. Znao je tko još ore s boškarinima, grote iz njive izvlaci uz pomoc tovara, tko pece kruh u krušnoj peci... Potopljeni brodovi, spilje, gradine, krajputaši, kamenolomi, perila, tvornice, šume, oštarije... bili su njegova inspiracija.
U posljednjim trenucima života naucio nas je da je život samo svratište, koje bi se moglo zvati kao i najstariji umaški hotel-restoran iz 1881. - Al buon amico. No, ono što je najvažnije, Niki je svojoj Marti bio otac kakvog zaslužuje svako dijete i priželjkuje svaka žena. Poseban, iskren i privržen obitelji, prijateljima i poslu. Fulvio Tomizza je u predgovoru Nikijeve knjige o razglednicama Umaga napisao da je Niki jasan i odlucan. A prije svega bio je pouzdan, simpatican i žgajo.
Jednom smo se šalili o tome kako povjesnicari zamišljaju raj. To je trebalo biti mjesto u kojem sve baštinske ustanove rade besprijekorno. Samo poželiš i dodeš u vrijeme na koje pomisliš, kao da možemo putovati kroz vrijeme. Nadamo se da je u raju barem djelomicno tako. (Ivan Zupanc i Tajana Ujcic)