Prof. dr. sc. Ivan Urlić predsjednik je Lokalnog organizacijskog odbora 19. Međunarodnog kongresa o grupnoj psihoterapiji i grupnim procesima koji okuplja psihijatre sa svih kontinenata, među njima bit će i 11 hrvatskih stručnjaka, a oni su od 31. kolovoza do 5. rujna boravili u Rovinju. Tema ovogodišnjeg kongresa - "Očaj i žudnja u vremenima krize", odabrana prije tri godine, pokazuje se nevjerojatno proročanskom u odnosu na val izbjeglica odnosno političku, socijalnu i humanitarnu dramu koja se odvija tu pored nas.
Dr. Urlić poznati je splitski neuropsihijatar, psihoterapeut i grupni analitičar, sudski vještak, posebno se bavio psihozama i PTSP-em, predaje na sveučilištima u zemlji i inozemstvu. Od početka Domovinskog rata posvećen je radu s braniteljima i prognanicima te članovima njihovih obitelji. Osnivač je Regionalnog centra za psihotraumu u Splitu te dobitnik nagrade "Ladislav Rakovac" Hrvatskog liječničkog zbora. S izraelskim kolegama Miriam Berger i Avijem Bermanom koautor je knjige "Žrtva, osveta i kultura oprosta", utemeljene na iskustvima i psihijatrijskom radu s Palestincima i Izraelcima te Hrvatima i Srbima. Knjiga je izvorno objavljena u SAD-u pa prevedena na češki, od lani dostupna i u hrvatskom prijevodu, a očekuje se objava i na hebrejskom, njemačkom i poljskom jeziku.
- Jedna od tema na rovinjskom kongresu bit će čovječanstvo u pokretu. Upravo svjedočimo valovima izbjeglica na granicama Europe, podizanju zidova, bodljikavih ograda... Kroz što prolaze ljudi koji se osmjele otići, bolje rečeno pobjeći iz svog zavičaja i poznatog okruženja u nepoznat svijet?
- Čovjek se definira kao društveno biće, ali koje svakako treba svoj dom, svoje ognjište. Osoba bez svog doma ne osjeća se potpunom, nešto joj bitno nedostaje. Od svog postanka ljudska jedinka traži blizinu, osjećaj pripadanja, nekoga s kim će razmjenjivati svoje najdublje osjećaje; dakle, neku vrst majčinskog odnosno roditeljskog odnosa na različitim razinama, od osobnih do socijalnih i političkih. Jedan francuski filozof kaže da je strah od smrti samo projekcija u budućnost straha koji seže u naše prve trenutke. To bi značilo da se rođenjem suočavamo s trajnim rizikom koji nosi naša tjelesna krhkost i nemogućnost da se odupremo nedaćama na životnom putu.
A što je onda s vlastitim domom kao zaklonom za vlastite potrebe očuvanja naših osnovnih životnih potreba i stremljenja? Za današnjeg se čovjeka kaže da se od vrste nazvane homo sapiens - pametnog, sposobnog čovjeka, pretvara sve više u homo errans, lutajuće biće u potrazi za vlastitim domom. Poput Odiseja naših dana. Nalazi li ga? Čovječanstvo je stalno u pokretu. Sadašnje ugroze, ratovi a posebno terorizam unose duboku uznemirenost u ljudska bića. Mi smo, nažalost, prije samo dva-tri desetljeća iskusili što znači rat, izbjeglištvo, prognaništvo, naći se bez igdje ičega u nekom drugom kraju kao tuđinci. Nema više niti slika vlastite prošlosti, niti kuće u koju su nekada i generacije ulagale trud i snove. S kakvim mislima ti ljudi uvečer liježu, kakav novi dan očekuju? Svaka je vrsta pomoći neophodna i svakome tko pridonese olakšanju strašnih situacija kroz koje emigranti prolaze podići će osjećaj samopoštovanja i služiti mu na ponos. Još su stari Rimljani znali da dvostruko daje onaj koji odmah daje. Tijekom kongresa istraživat ćemo ljudsku psihologiju, a posebno grupne procese koji nastaju u situacijama krize i lječidbene potencijale grupnog rada.
- Što sa strahom i ksenofobijom onih kojima izbjeglice dolaze na vrata?
- Ne samo emigranti nego i domicilno stanovništvo regija u koje stižu doživljavaju nesretnim nepredvidive promjene. Svaka promjena nosi u sebi rizike, osobito poteškoće u kontroli odnosa koji se odvijaju u pojedinoj grupi i između grupa. Predvidivost je bitan dio osjećaja sigurnosti, a upravo ta kategorija postaje najugroženijom. Uključenost u procese koji se odvijaju u našem okruženju nepoznato pretvara u poznatije, nepredvidivo u predvidljivije, nesigurnost u veći stupanj sigurnosti. Osobito ako se može konzultirati stručnjake i iskusne ljude koji znaju kako prihvaćati i obrađivati strahove, neizvjesnost i pružati zaštitu najugroženijima na našem planetu. Domicilno stanovništvo ne treba isključiti iz tih procesa. Ksenofobija je strah od stranog. Kome se približimo manje ima mogućnosti da ostane "stran". Posebno ako sve što radimo činimo s mjerom i respektiramo obje strane u kontaktu. Delikatan zadatak za koji izgleda da još niti EU nije uspjela izgraditi smislenu politiku i konsenzus.
- Bavili ste se ratnim traumama, pozicijom žrtve, mržnjom, krivnjom, kao i potrebom za oprostom. Kakve posljedice ostavljaju takve teške traume i na pojedince i na društvo i kako bi ih se moglo ublažiti?
- Život je niz brojnih iskušenja, iznenađenja, neprestanog kretanja u nama i oko nas. Nismo uvijek spremni snaći se i izdržati sve te promjene. Tada su naše unutarnje snage na testu adaptacije i izdržljivosti. Životni tijek danomice dobiva na ubrzanju i novim zahtjevima, postaje sve složeniji. Nemojte zaboraviti da se u ovom stoljeću terorizam najavio otmicom aviona i rušenjem njujorških blizanaca. Pogledajte gdje smo stigli u 14 godina od tada. Valovi nesretnih ljudi gonjenih očajem bezizlaznog siromaštva i neljudskih uvjeta života preplavljuju Europu. Nevini ljudi postaju žrtve neukroćenih poriva i teškog neznanja i zatucanosti. Ako želimo ostaviti novim generacijama bolji svijet, moramo se svi zauzeti da u svojim sredinama budemo pozitivni primjeri izgradnje svijeta suosjećanja i širih znanja.
- Kako se uopće u Hrvatskoj odnosimo prema mentalnom zdravlju, a kako to rade naprednije zemlje u Europi i svijetu?
- Mentalno zdravlje sve je ugroženija kategorija. Ljudi se općenito osjećaju sve manje sigurnim. Srećom, napredovanje svjetskog informacijskog sustava pomaže osvještavanju raznih načina kako se shvaća mentalno zdravlje i što ga unapređuje. Kao liječnik, posebno psihijatar, želim naglasiti da se mi u Hrvatskoj ne odnosimo prema osobama s oštećenim ili ugroženim psihičkim funkcioniranjem kao napredne europske zemlje. Kod njih je prevladao koncept psihijatrije u zajednici, reduciraju se bolnički kreveti a otvaraju posebni centri u kojima osobe s određenim oštećenjima psihičkog zdravlja borave, najčešće ne prekidajući svoju vezu s obitelji. U našim psihijatrijskim krugovima teško se probijaju te suvremene ideje i praksa.
- Mnogi upozoravaju da su u Hrvatskoj psihička oboljenja među vodećim uzrocima dugotrajnih bolovanja i hospitalizacije. Zašto je to tako? Neki tvrde da je depresija postala bolest broj jedan u Hrvatskoj.
- Očito je teško izdržati sve zahtjeve koje na pojedinca ili obitelj vrši suvremeni način života i različiti životni događaji. Nemogućnost da se dosegne željena razina postignuća, zarade, socijalnog statusa lako provocira ne samo osjećaje zavisti, ljubomore, agresivne porive, nego to mogu biti različiti izrazi depresivnog razmišljanja i osjećanja koji se hrane na doživljaju "gubitništva". Depresivno razmišljanje može nas navesti da promislimo kako su naše želje bile nerealistične i pretjerane i kako ih treba primjeriti vlastitim životnim okolnostima. Inače, pretjeranosti dovode često do očaja pa i fatalnih ishoda. Smatra se da bi do kraja ovog desetljeća depresija kao bolesno stanje mogla izbiti na drugo mjesto među psihičkim poremećajima. Hrvatska je učlanjena u organizaciju Europskog dana borbe protiv depresije i u mjesecu listopadu organiziramo predavanja da približimo sugrađanima načine manifestiranja depresije u različitim životnim dobima i situacijama.
- Ljudi oko nas preko noći ostaju bez posla, velik je to šok, i bez kredita i hipoteke na vratu, pa mnogi traže psihijatrijsku pomoć. Što preživljava čovjek kojem oduzmete pravo na rad i privređivanje?
- Sigmund Freud je pojam mentalnog zdravlja sažeo na jednostavnu formulu sposobnosti da se "voli i radi". Kako do osjećaja zadovoljstva i postignuća u osobe koja ne može pokazati vlastitu sposobnost da postane ekonomski neovisna i da se ponudi drugoj osobi kao partner/ica tijekom životnog puta?
- Koliko smo još uvijek zatucano društvo kad su predrasude o psihijatrima i psihijatriji u pitanju? Kemijska neravnoteža u mozgu je grijeh oboljelog, a propala jetra nije?
- Vaše pitanje po mom iskustvu postaje sve manje relevantno. Prosvjećenost i potrebe nadvladavaju dileme - konzultirati psihijatra, psihoterapeuta ili ne. Međutim, određene profesije ne pokazuju dovoljno selektivan stav prema psihičkim poteškoćama ili krizama svojih pripadnika pa oni ponekad pribjegavaju diskretnim načinima konzultiranja. Nova saznanja, nova vremena ne stižu u sva područja ljudskog života ravnomjerno.
- Znanstvenici kažu da su u zrelom dobu čovjeka vrlo male mogućnosti za promjenu temeljnih stavova, svjetonazora. Jesu li jednako tvrdokorne i emocije? Spominjete transgeneracijski prijenos emocija.
- Nemojte zaboraviti da suvremena neuroznanost donosi sve više dokaza kako već par mjeseci prije rođenja fetus reagira ne samo na podražaje koji dolaze iz majčinog organizma nego i iz okoline. Nakon rođenja mogu se određene reakcije na određeni podražaj ponovno izazvati. Druga je bitna činjenica da u ljudskom razvoju riječ dolazi kasno, kad je mozak već ubilježio brojne dojmove i "saznanja". Sve to tek kasnije dobiva svoje ime i druga kulturna obilježja. "Zrelo doba" bi trebalo značiti da smo uvijek spremni preispitati naslijeđeno ili stečeno i selekcionirati što od toga još cijenimo i na koji način, a što bismo rado promijenili. Psihoterapijski rad na sebi nam pruža tu mogućnost promjene, dakle unutarnjeg rasta umjesto zastoja.
- Kad prepoznamo ozbiljan psihički problem u svojoj okolini, kako se postaviti prema toj osobi, kako je privoljeti da potraži pomoć stručnjaka?
- Kaže se da strategija i taktika dobivaju bitke. Nekad su predrasude, slaba znanja, a osobito strahovi i mitovi s njima povezani - recimo, da će vas psihijatar proglasiti "ludim" i da ste onda izgubljeni - što samo pojačava otpore i odbijanja. Nekada se i ne uspije prevladati te otpore iz različitih razloga. Ima osoba koje se odluče radije trpjeti psihičke poteškoće nego o njima razgovarati s psihijatrom ili općenito s psihoterapeutom.
- Kultura permanentne "sreće" koja se forsira u suvremenom svijetu - koliko je to rješenje, je li uopće ostvarivo? Što je loše u povremenoj tuzi, pa i depresiji?
- To ste lijepo formulirali. Što bi to bilo "permanentna sreća"? U životu su promjene raspoloženja i razmišljanja normalna pojava, kao plime i oseke u moru. Želje nam se mogu najčešće tek djelomično ispuniti, nekad dobar dio života uložimo da bismo postigli određene rezultate, ostvarili sebe i približili se svojim idealima. Sve što nam na tom putu stoji doživljavamo kao osujećenje, a nepostizanje željenog cilja obično je praćeno tužnim osjećajem - koje se može očitovati i kao bijes, zavist, vlastiti promašaj… Zaista izgleda kao da je danas više nego ranije svijet usmjeren vječnoj mladosti, poletu, razdraganosti, erotici, instant užicima koje nude alkohol i droge... Ja smatram da je tuga često zdrav osjećaj koji nas upućuje da se zamislimo nad izgubljenim ili nepostignutim i da analiziramo u čemu smo promašili.
- Naglašavate razliku između nacionalističkih osjećaja i patriotizma, jer prvi raste na mržnji a drugi na ljubavi.
- Ako mi nećemo voljeti svoju domovinu, tko će? Tko će je urediti da omogući svojim stanovnicima uredan, pristojan život, uz povjerenje u njezine institucije? Nacionalizam se često manifestira kao izobličeno lice patriotizma - ljubavi prema vlastitoj domovini. Ima ljudi koji ako ne mrze ne mogu organizirati svoje mišljenje i stavove.
- Neki kažu da sve bolesti dolaze iz glave, koliko je istine u tome?
- O tome je govorio još otac medicine Hipokrat prije dva i pol tisućljeća. Mnogo toga što se događa u ljudskom organizmu "dolazi" iz glave, kako kažete, ali je sigurno da sve što se u organizmu događa mora barem djelomično "proći" i kroz glavu. Nemojte zaboraviti da je mozak jedini organ koji svojom aktivnošću uvelike prelazi vlastite anatomske granice. Praktički, aktivnost našeg mozga je bezgranična.
- Kako internet-civilizacija i digitalizirana komunikacija, koja sve više isključuje kontakt uživo, utječe na emocije i psihu? U kom ćemo se smjeru mijenjati?
- Pojam "strpljenje" nije više u modi. Sve se zahtijeva da bude ostvarivo odmah. A s oduševljenjem za novim treba imati strpljenja. I prednosti i koristi imaju svoje rizike, zlouporabe, stranputice. Profesionalci koji se bave pitanjima mentalnog zdravlja već su prepoznali brojne zamke koje kriju neprimjerena korištenja suvremenih tehnologija. Nova kultura treba svoje vrijeme da bi se bolje afirmirala u svojim prednostima i potencijalnim opasnostima koje krije. (Razgovarala Duška PALIBRK)