Četvrt je stoljeća prošlo od ustroja 154. brigade Hrvatske vojske kroz koju je tijekom četiri godine rata prošlo oko 5.800 Istrana s područja Pazinštine, Poreštine, Bujštine, Buzeštine i Labinštine, te koja je za slobodu i neovisnost Hrvatske dala značajan doprinos.
"Osim što je vrhovni zapovjednik Franjo Tuđmana u Zagrebu potpisao zapovijed o ustroju brigade toga 1. prosinca 1991. godine u Pazinu se nije zbilo ništa osobito", izjavio je svojedobno jedan od aktivnih sudionika tih događaja i predsjednik pazinskog Hrvatskog časničkog zbora Romano Radetić. No, burnih događaja nije nedostajalo, prije toga simboličnog datuma priključenja stanovništva Istre aktivnoj borbi protiv velikosrpske agresije, a posebice nakon njega. Jugoslavenska narodna armija imala je na području Istre razmještene značajne kopnene i pomorske snage, pa je najveći trud tadašnjih civilnih i novooformljenih obrambenih snaga usmjeren k pregovorima o mirnoj demilitarizaciji poluotoka.
JNA izgubila vjerodostojnost
Samo je u Pazinu 1991. godine ojačani oklopni bataljun (kao dio 139. brigade JNA) raspolagao silom od dvadeset tenkova i deset transportera raspoređenih što u gradskoj vojarni, a što na vojnom poligonu Lindar. U svjedočanstvu prvog zapovjednika 154. brigade Ivana Mužine (iz monografije o 154. brigadi autora Renata Kalca, Livija Lanče i Josipa Šiklića koja će se ovih dana predstaviti), koji je do studenog 1991. kao oficir JNA sudjelovao u primopredaji istarskih vojarni, stoji da su na vojnom poligonu Lindar iznad Pazina "imali skinute koordinate za gađanje vitalnih objekata u Pazinu".
Iako je imala značajnu vatrenu moć, JNA koja se tada još predstavljala kao čuvar mira, zbog pristranog uplitanja u sam početak hrvatsko-srpskog sukoba potpuno je izgubila vjerodostojnost u narodu. Iz pazinske vojarne sve su češća dezertiranja ročnika i oficira, dok mobilizacija rezervnog sastava lokalnog žiteljstva doživljava potpuni neuspjeh. S druge strane hrvatska je strana razoružana još u svibnju 1990. godine kada je naoružanje brigade Teritorijalne obrane "Joakim Rakovac" (raketni bacači Strela 2 i Maljutka) preneseno u Gorski kotar.
Prvi incident s pripadnicima JNA zabilježen je 21. rujna 1991. godine kada je iz smjera poligona Lindar propucan civilni automobil s dvoje putnika (srećom bez žrtava) i obiteljska kuća u obližnjem selu Matunčići. Toga su rujna tenkovske cijevi iz pazinske vojarne prijeteći bile usmjerene prema središtu grada. No, početkom listopada JNA napušta Bujštinu, a od 7. do 20. listopada traje njeno preseljenje iz Pazina prema Puli, koju pak napušta tijekom studenog.
Razminiranje pulskog aerodroma
Prije osnutka 154. brigade pripreme za obranu (kao i blokadne punktove) provode mjesni krizni štabovi te postrojbe MUP-a, pričuvnog sastava ZNG-a (prvotno pripadnici TO-a), a u Umagu Odreda narodne zaštite. Kao jezgro nove brigade već sredinom rujna u Pazinu djeluje zapovjedništvo 3. bataljuna 119. brigade koji sudjeluje u razminiranju pulske zračne luke. Hrvatski časnički zbor koji okuplja (pod)oficira iz JNA i TO osniva se 1. listopada u Pazinu, a s dolaskom dopukovnika Ivana Mužine krajem studenog započinju pripreme za osnivanje 154. brigade koja je najvećim dijelom ustrojena već do 17. prosinca kada slijedi obuka te pripreme za polazak na ličku bojišnicu.
Brigada je organizirana u tri borbene bojne, postrojbe borbene potpore, pristožerne postrojbe i postrojbi logistike. Upravo tada, kada se 154. brigada naoružavala, uslijedio je 21. prosinca pravi zračni napad zbog kojeg su sirene zračne uzbune u više navrata zavijale u mnogim istarskim mjestima (pa tako i Pazinu) stvarajući jezu među stanovništvom. Tada je s bihaćkog aerodroma uzletjelo sedam borbenih zrakoplova MIG 21 bombardirajući sportski aerodrom u Vrsaru prilikom čega su poginuli hrvatski branitelji Dragan Garvan i Dragutin Barić. Od Mužine dužnost zapovjednika brigade 20. ožujka preuzima bojnik Milorad Alić. Odmah po formiranju započinje ustroj, opremanje i obuka brigade u čemu su veliku pomoć dale lokalne vlast, gospodarstvo i pojedinci.
Premda je prilikom polaska ispred pazinske vojarne bilo negodovanja dijela rodbine mobiliziranih, odaziv na mobilizaciju nije nikad došao u pitanje i iznosio je više od 95 posto, i bio je među najvećima u državi. Na ličku bojišnicu prvi dijelovi 154. brigade stižu iz Pazina 10. travnja, a postrojbe se razmještaju na Studenci-Krš-Mlakva-jezero Kruščica-Kosinj, prvotno u funkciji operativne pričuve Operativne grupe Lika, a u svibnju kao obrambena snaga na bojišnici kod Ivčevića Kose.
Umaški bataljun brani Otočac
Ondje borave do 12. srpnja, kada su demobilizirani, a stabilnost prve crte omogućuje poboljšanje položaja i vojnih puteva. Početkom 1993. zapovjednik brigade postaje Dragutin Dika, a od 30. travnja do 20. lipnja na području Gornjeg Kosinja borave pripadnici porečke bataljuna. Umaški bataljun u obrani Otočca sudjeluje od veljače do svibnja 1994. godine kod Drenova klanca i drugdje. Tadašnju "vruću" bojišnicu hladi mirovni Zagrebački sporazum kojim se 8. travnja uspostavlja prekid vatre, a početkom svibnja slijedi demobilizacija snaga iz Istre.
Ljeti 1994. godine 154. brigada je preustrojena u 154. domobransku pukovniju čime je dodatno ojačana većim brojem ljudstva i borbene tehnike. Početkom listopada slijedi nova, ponovno uspješna, mobilizacija pazinskog bataljuna 154. pukovnije (ukupno 800 pripadnika) koja od 9. listopada preuzima bojišnicu na potezu Ramljani-Alivojvodić (Perušićka Kosa) gdje drže dostignute obrambene crte oslonjene na UNPA zonu. Zapovjednik 154. domobranske pukovnije 14. studenog 1994. postaje Ivica Devčić. Bojna je razmještena na 23 otporne točke koje su se pokrivale danonoćno i 16 bivaka u kojima su pripadnici postrojbe bili smješteni. Područje odgovornosti postrojbe bilo je zahvat bojišnice u dužini od oko 22 kilometara, a početkom veljače 1995. godine mijenja ih porečki bataljun.
Ljeti 1995. počinju pripreme za vojnu operaciju Oluju, a od 2. kolovoza 1995. pukovnija se ponovo mobilizira i uključuje u bojni poredak Zbornog područja Gospić. U Oluji 154. pukovnija u suradnji s 9. gardijskom brigadom ("Vukovi") uspješno izvršava sve borbene zadaće u zoni odgovornosti odnosno glavnim smjerom kretanja Ljubovo-Bunić, te izbija na granicu s Bosnom i Hercegovinom gdje se spaja s Armijom BiH. Nažalost, u okršaju s prekounskim bosanskim Srbima pogiba pripadnik porečke bojne Stipan Liović. Pukovnija utvrđuje državnu granicu i ostaje na crti obrane međunarodno priznate granice do 26. kolovoza 1995. godine, kada crtu predaje 133. domobranskoj pukovniji te biva demobilizirana.
S povratkom u Istru doživljava veličanstven i nezaboravan doček u istarskim gradovima. Važno je istaknuti da tijekom cijelog razdoblja Domovinskog rata ovu postrojbu karakterizira visok stupanj odgovornosti, visoka razina profesionalnosti i borbene spremnosti, ali prije svega humanost prema svome vojniku, žiteljima (srpske nacionalnosti) na području bojišnice, pa i protivnicima.
Brigada ukinuta krajem 2004. godine
Ova postrojba u siječnju 2001. godine opet postaje brigada, ali sada nosi naziv 636. pješačka brigada. U srpnju 2003. godine integrira se sa 635. pješačkom brigadom iz Pule (bivša 119. brigada), te djeluje do ukidanja 31. prosinca 2004. godine. (Anđelo DAGOSTIN, fotografije: monografija "154. brigada Hrvatske vojske u DR")