O ovogodišnjem oscarovskom hitu, prije svega po 14 rekordnih nominacija, nezapamćenom gafu na proglašenju najfilma, na kraju sa šest kipića i prije toga sedam Zlatnih globusa, a svo vrijeme s debelim političkim (politikantskim) repovima zaogrnjenih u antitrumpovsku ligu borbe protiv svega i svačega, gotovo istovjetno stajalište našla su dva vodeća intelektualca s ovih prostora s pravom javnosti - Slovenac Slavoj Žižek s lijevog centra i ljevije, te Hrvat Dino Raspudić s desnog centra ocjenjujući ovaj film "bolno lošim, a moglo je i gore", ili: prije Zlatna malina nego Oscari. I što je najgore u cijeloj ovoj priči o kojoj i ne znate ništa više od onoga što se servira (servilno) u čast aktivizma, ovoga ili onoga, u pravu su obojica. Filmolog i filozof svjetskog glasa uočava isprazan pokušaj oživljavanja neke prastare buržujske nostalgije u kojoj je važnije mjesto nego cilj, dakle žrtvuj ljubav da bi raskoš bila podnošljiv lijek, a Hrvat bez dlake na jeziku drži da i nije moglo drugačije ispasti nego onako kako je ispalo - htjeli su jednog pobjednika, a dobili drugog.
Da sve to stavim u neki zajednički zaključak naslov bi bio: Od Zlatne maline do Oscara dva su koraka kratka. Bez obzira što se filmski par Ryan Gosling (Sebastian) i
Emma Stone (Mia) u tom napuhavanju proglašavaju najparom 21. stoljeća. Očito je i ovo ludilo, koje nije moglo do kraja razumjeti i odgledati nekoliko gledatelja u kinu Valli pa je izašlo na mjesečinu (usporedba s filmom "Mjesečina" koji je na kraju pobijedio za Oscara je namjerna). Ovo već dugogodišnje hollywoodsko lutanje u
potrazi za pravim ključem do srca publike, bez zbrajanja dolara kao mjerila po kojemu se treba ili ne treba nešto snimati, očito se zaplelo u mjuzikl, jer ovdje je ples i pjevanje tek dio prekrasne scenografije, prije svega namijenjene da nas podsjeti na onu nezaboravnu atmosferu zlatne ere Hollywooda - Los Angelesa, koja je već sama po sebi puna romantike i uspomena u studijima, kao što su "Amerikanac u Parizu", "Pjevajmo na kiši" ili ples Freda Astairea i Ginger Rogers.
Likovi bez korijena
Iako je ponovo o fokusu redatelja Damiena Chazellea, kao i u filmu "Ritam ludila" - "Whiplash" (s istoimenom hit pjesmom), glazbenik, jazz i njegova sudbina u traganju za izvornošću bez kompromisa, osobnošću koju baš jazz daje kao savršen odraz improvizacije - zbog čega je i bio zabranjivan u zemljama "iza željezne zavjese" (Škvorecky "Bas saksafon") - "La la land" traži i opravdanje i za drugu stranu umjetnosti, onu glumačku, koju predstavlja Mia, a na kraju će obje biti žrtvovane onome što zovemo od trnja do zvijezda. Odustani od snova i prihvati kulu od karata, a ljubav se i ne može drugačije ispričati nego onim Shakespeareovim poučkom - ako nije tragična, nije ljubav.
I Sebastijan i Mia su likovi bez korijena, onako sami od sebe pali na scenu, a mogli bismo se kladiti da je posrijedi viša srednja klasa u potrazi za ciljem. Tu i jest najveća greška koju je redatelj napravio, a držim da je Ryana Goslinga prepoznao u jednoj ranijoj njegovoj ulozi u filmu "Bilježnica" (2004.) Nicka Cassavetesa s Rachel McAdamas, gdje je odnos dvoje ljubavnika gotovo identičan, samo što im je ovdje klasna razlika kamen spoticanja, ali i dobra mjera da se još jednom Amerika prikaže kao društvo istih šansi i mogućnosti. Tamo je on radnik, ona dokona buržujka, ovdje je on jazz pijanist, ona glumica, pa i nije moguće opjevati i otplesati tango a kamoli valcer. Jer, umjetnosti traže žrtve, a ples hoće ritam, dok život čini i jedno i drugo. No, Chazelle je možda to i htio ispričati, ali su producenti stvar
zasladili nostalgijom kao probnim balonom za pitanje je li došlo vrijeme povratku mjuzikla.
Već viđeno
Taj je povratak već jednom oživio i uzdigao Bob Fosse u filmu "Sav taj jazz", ili "Cabaret", a što se tiče autorske slobode da se do kraja ustraje, pa to nije uspio ni veliki Orson Welles, kojega je u istoj ovakvoj producentskoj igri "zasjenila" limunada "Kako je bila zelena moja dolina", koju malo tko uopće i pamti, usprkos Johnu Fordu i Oscarima, baš kao što će se desiti i s "La la landom". Bojim se da je na kraju ipak trijumfirao Trump, koji im je poručio da su se manje bavili njime i politikom, ne bi im se desio fijasko. Naime, očito je hollywoodski glamour zapao u žutilo bez tajni, pa još jedino pratimo tko se razveo ili tko je pred razvodom, a svjetla reflektora su nad političarima pa se vraški trude skrenuti ih opet na sebe. Ili će biti taj mračan i tajanstven predmet (znati)želje ili će put Reagana da (s)maknu Trumpa. Jučer Brangelina, danas Melantrumpija.
Da Emma Stone nije dobila Oscara za glavnu žensku ulogu, kao i Chazelle za režiju, pamtili bismo samo kameru, dok će filmska glazba i originalna pjesma malo koga podsjetiti iz kojega je to filma. Kao ono - a, to je iz "Titanika"! (Mate ĆURIĆ)
