Od Zapadne obale do ritmickih boja Afrike

Isteklo je pravo korištenja fotografije
Isteklo je pravo korištenja fotografije

Posljednju vecer rijeckog festivala Jazz Time otvorili su Herb Geller & Roberto Magris Europlane Quintet. Geller je saksofonist, klarinetist, pijanist, skladatelj i aranžer koji je glazbeni talent naslijedio od majke pijanistice koja je pak pocetkom prošlog stoljeca svirala po kinima prateci nijeme filmove. Od 1965. živi u Hambugu i aktivno svira u svom triju, kvartetu, poducava glazbu i snima. U svojoj bogatoj profesionalnoj biografiji koju prate zanimljivi obrati u privatnom životu - kao što je odluka da se nakon turneje po Brazilu s orkestrom Bennyja Goodmana ne vrati u SAD nego šest tjedana svira bossa novu po lokalnim klubovima i odlazi brodom u Europu - Geller se glazbeno razvijao uz ikone jazza kao što su Chat Baker, Max Roach, Dinah Washington i drugi. Vrsta jazza kojom se predstavio rijeckoj publici naziva se «West Coast jazz», a razvila se na americkoj zapadnoj obali tijekom pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeca. Karakteristike ovog stila koji su neki smatrali neautenticnim iz razloga što su bijelci bili dominantni izvodaci, jesu sporiji ritam te puno mirnije i opuštenije raspoloženje od hard bop jazza koji se u isto vrijeme razvijao u New Yorku. Osim toga, unaprijed komponirana i detaljno aranžirana glazba tipicne su znacajke «West Coast jazza» u kojoj je Geller našao svoje mjesto. U svojoj 81. godini života kojeg dijele dva «poluvremena», dvije žene i dva života na novim i starom kontinentu, njegova je izvedba još uvijek svježa, a istovremeno zrela i uvjerljiva. Sjajnu izvedbu skladbe «Upper Manhattan» Billya Strayhorna» kao i «Lonely Women» Ornette Colemana, rijecka je publika pratila sa oduševljenjem. S rijeckim saksofonistom Denisom Razumovicem odlicno je odsvirao «Confirmation», slavnu skladbu Charlia Parkera. Njegove glazbene ideje i vještine u rijeckom su HKD-u podržali sjajni glazbenici - uz iskusnog tršcanskog pijanista Roberta Magrisa to su kontrabasist Nikola Matošic i bubnjar Ezo Carpentieri.

Kamerunac Roland Tchakounté najavljen je kao «nešto potpuno drukcije». Za razliku od jazz idioma, rijecka je publika u posljednjem koncertu ovogodišnjeg festivala uronila u blues s africkim predznakom. S obzirom da svoje africke korijene Tchakounté u najvecoj mjeri izražava kroz materinji jezik bamiléké, uz dekorativne elemente africkog zvuka u vidu korištenja africkih perkusija kao što su djembe ili «talking drum», treba govoriti o predznaku, a ne africkom prizvuku. Naime, glazba Rolanda Tchakountéa izrasla je uz snažan utjecaj americkog bluesa, primarno Johna Lee Hoookera koji je ovom simpaticnom Afrikancu bio jedan od glavnih uzora i ucitelja, pa on zaista tako i zvuci, ali na bamiléké jeziku. Perkusionist Mathias Bernheim i Mick Ravassat na elektricnoj gitari pratili su Tchakountéa koji je opušteno uživao u pjevanju i svirci na svojoj akusticnoj gitari. Ravassat je oduševio publiku dugim i vještim blues solažama, a Bernheim je bubnjeve stapao sa ritmickim bojama Afrike. Oni koji su ocekivali više africkog tradicionalnog zvuka ili utjecaja afropopa, morali su se pomiriti sa Tchakountéovom blues fascinacijom i uživati u njegovom pjevanju i profesionalnoj izvedbi.

Dan ranije, prema oprobanom repertoarnom konceptu koji uz nastupe medunarodnih glazbenika nalazi mjesta za predstavljanje domacih jazz snaga, vecer je otvorio Branimir Gazdik sa svojim prijateljima. Gazdik je rijecki bubnjar koji cesto nastupa sa rijeckim jazzerima, a za ovu je prigodu okupio prijatelje u sastavu Maasej Kovacevic (klavijature), Goran Rukavina (elektricni bas), Elvis Penava (elektricna gitara), Branko Sterpin (truba) i Boris Popov (udaraljke). New York Reunion trio okupio je glazbenike koji su nekada zajedno svirali u New Yorku, a danas dijele zajednicko obitavalište u Europi. Na celu ove male kolone je trubac Mark Rapp, mladi glazbnik koji se jednog jutra probudio i shvatio da je New York «jednostavno previše» pa se nastanio u mirnoj Ženevi. Njegov glazbeni izraz ukorijenjen je u funku, popu pa cak i hip-hopu, a autorske skladbe odaju svježi pristup improvizaciji te otvorenost prema otkrivanju novih dimenzija unutar žanra. Uz Rappa, na elektricnim klavijaturama nastupio je Joe Kaplowitz, Amerikanac s prebivalištem u Hrvatskoj. Ono što je zajednicko Rappu i Kaplowitzu, jest sklonost prema grooveu koji pod prstima Kaplowitza dolazi u obliku repetitivnih obrazaca sa snažnom dinamikom. Ritmicki je citavu pricu suvereno pratio Austrijanac Klemens Markti koji se nekoliko godina usavršavao u Nizozemskoj, a onda u New Yorku gdje upoznaje Rappa i Kaplowitza. Trio je nabolje zvucao u posljednjih nekoliko skladbi na programu, pa je prava šteta što ih nismo mogli cuti u Tunelu nakon koncerta.


Podijeli: Facebook Twiter