Nakon dojave citateljice da pekari zakidaju gradane na prodaji kruha, odnosno da štruce imaju manje grama od deklarirane gramaže, pokušali smo to provjeriti na terenu. U nekoliko smo pekara kupili kruh te ga potom sami izvagali. I?
Vjerovali ili ne, od pet kupljenih i izvaganih proizvoda cetiri su težila više no što je to bilo deklarirano, a tek jedan manje. No, ni jedan nije težio onoliko koliko piše na deklaraciji.
Dakle, prvokupljeni kruh, tzv. banana, u pekari Centar po deklaraciji je trebao težiti 500, a težio je 550 grama. U drugoj je pekari, Corona, kruh zvan ciabata od 300 grama težio 30 grama više, dok je goricijan ili, kako ga mnogi zovu, visoke bobule, u Brionkinoj pekari umjesto pola kilograma težio cak 570 grama. Nadalje, dugacko pecivo za panin umjesto deklariranih 150 grama na mjerenju je imalo sedam grama više.
Cavrljajuci s prodavacicama (ne odajuci da smo novinari i zašto nam ti podaci trebaju) doznali smo da, prema njihovim iskustvima, kruh najcešce teži više no što to piše na deklaraciji te se vrlo rijetko zna dogoditi da se nije dignuo kako treba pa je ostao manji od deklarirane težine.
Tek je u jednom slucaju štruca francuskog koja je, prema rijecima prodavacice, trebala težiti 300 grama - kao što uostalom to piše na deklaraciji i racunu - težila 264 grama. Dakle, kruh kupljen u pekari Mlinar bio je ipak manji od deklariranog. A buduci da je upravo taj kruh bio medu najskupljima (koštao je 6,6 kuna), neslaganje s deklaracijom, ma koliko sitno bilo, zapravo je prijevara potrošaca.
Da budemo sigurni u rezultate našeg eksperimenta, drugog dana smo kupili još jednu štrucu iste vrste kruha u Mlinaru i rezultat je bio još gori - 250 grama umjesto deklariranih 300. Doduše, sve ovo ne znaci da treca štruca ne bi bila ispravna, ili cak teža, a moguce je i da je rijec o cistoj slucajnosti. No, ipak…
Dodajmo da sve pekare u kojima smo bili imaju propisano izložene deklaracije proizvoda gdje, uz njihovu cijenu, piše i gramaža te od kojih je sirovina kruh izraden. Vecina i na racunu (koje smo u cetiri slucaja dobili, a u jednom ga slucaju sami pitali) uz naziv kruha ima napisanu i njegovu gramažu.
Bi li ista prica vrijedila da smo vagali, primjerice, krafne, kolace ili burek, koji takoder imaju svoju propisanu i deklariranu gramažu, ili da smo kruh kupovali u velikim trgovackim centrima, ne znamo, no prilikom našeg malog istraživanja ugodno nas je iznenadilo da smo u vecini pekara i prodavaonica za kupljeno dobili i koji gram više.
Dakako, o kvaliteti i cijeni kupljenog kruha dalo bi se još raspravljati, no to je tema za neku drugu priliku.
Ista cijena - manje keksa
Osim direktnim povecanjem cijena, trgovci nas potkradaju i na sasvim drugacije nacine. Vjerojatno ste primijetili da svako novo pakiranje nekog proizvoda za sobom povlaci i još jednu novinu - manju gramažu. Tako, primjerice, vecina cokolada nema, kao nekad, 100, vec tek 80 grama, a sardine su s nekadašnjih 125 pale na 115 ili pak 100 grama.
Popularni keksi Domacica u starom su pakiranju bili teški 350 grama, da bi se u dvije akcije novog zamatanja njihova gramaža snizila na 300, a zatim i na 275 grama. Pod sloganom "novo pakiranje - ista kvaliteta" cak su i popularne napolitanke s kilograma spale na 840 grama.
Ima još slicnih primjera: majoneza je nekada bila u pakiranju od 100, a danas ima 90 grama; pakiranja tjestenine uobicajeno su težila pola kilograma, no danas ih vecina teži 400 grama mada su vizualno i dalje ista.
Jogurti u cašicama ili pak vrhnje bili su od 200 grama, a danas mnogi od proizvodaca za istu cijenu nude 20 grama manje; cak je i mljevena kava od 200 grama nedavno postala tanja za 20 grama!
I dok potrošaci vjeruju da ih proizvodaci i trgovci na ovaj nacin zapravo potkradaju jer vjeruju da kupuju kolicinu na koju su navikli, trgovci se vade da kupci dobivaju upravo onoliko proizvoda koliko piše na ambalaži.