Bitno razumljivije prisutnim stručnjacima negoli manjem broju znatiželjnih, entuzijastičnih laika, sinoć je predavanje o parametarskom projektiranju u Galeriji Poola, u sklopu manifestacije "Dani arhitekture u Istri", održao pulski arhitekt Dino Krizmanić.
Parametarsko projektiranje je proces baziran na algoritamskom razmišljanju koje omogućava izražavanje niza parametara i pravila koji zajedno definiraju i objašnjavaju odnose između projektantske namjere i rezultata. Pojam parametarski je matematički ('parametarska jednadžba') i odnosi se na parametre i varijable koje je moguće mijenjati kako bismo manipulirali i mijenjali rezultat jednadžbe ili sistema.
- Arhitekti su, kazao je Krizmanić, oduvijek projektirali uzimajući u obzir uvijek promjenljive parametre kao što su klima, kultura, funkcija, sadržaj… , a postoje dva osnovna sistema parametarskog modeliranja - propagirajući ili proširujući sistem u kojem računate od poznatog k nepoznatom kroz određeni protok podataka (tzv. sistem traženja forme - form finding system) te ograničen sistem u kojem rješavate set kontinuiranih ograničenja koje uspostavljate definiranjem pojedinih parametara i varijabli.
Njegovo predavanje bilo je i svojevrstan kratak povijesni pregled parametarskog projektiranja, od Luigija Morettija i njegova projekta u 60-ima "Watergate Complex" (prvim velikim građevinskim poduhvatom koji je u značajnoj mjeri koristio računala) ili još ranije Antonija Gaudija i njegova projektiranja arhitekture koncem 19. stoljeća uz pomoć parametarskih lančanih krivulja i parametarskih hiperboličnih paraboloida (najpoznatiji projekt Kapela Colonia Guell), do Sutherlanda koji je 1963. uz pomoć tadašnjeg TX-2 računala ispisao prvi Sketchpad CAD.
Dvadeset godina kasnije, 1982., u vrijeme kada su kompjuteri postali dovoljno pristupačni da ih pojedinci mogu imati kod kuće, stvoren je prvi AutoCAD, pokrenuvši čitavu industriju CAD-a. Tek 18. verzija ACAD-a 2010. godine (više od četiri desetljeća nakon Sketchpada) unijela je prve parametarske funkcionalnosti i proglasila ih "najnovijim inovativnim mogućnostima".
- Dobar marketing, komentirao je Krizmanić.
Razvoj, pak, znanosti jednostavnih morskih biljaka i životinja doprinio je razvoju tehnologije koju su kasnije iskoristili arhitekti za svoje parametarske modele. Alan Turing je u 50-im postavio matematički model oblikovanja bioloških formi, dok je kasnije, u 80-im i 90-im razvoj teorije fraktala uvelike omogućio da računalo postane alat za simuliranje bioloških formi primjenjujući mjerenja kriterija kao što su svjetlo, morske struje, prehrana…
Prve prave kompjuterske inovativne parametarske mogućnosti pojavile su se puno prije AutoCada 2010., i to 1988. godine, kada je profesor matematike Samuel Geisberg napravio Pro/Engineer. Za razliku od Sketchpada, geometrija u Pro/Engineeru bila je trodimenzionalna i mogla se razvijati kroz više crteža koje je kreiralo više različitih korisnika. Cilj je bio napraviti sistem koji će biti dovoljno fleksibilan da podrži inženjere da s lakoćom ispitaju različite projektantske odluke, uz trošak izmjena što bliži nuli.
- Te dvije odlike, mogućnost da projektanti ispitaju različite projektantske mogućnosti te činjenica da parametarski model omogućava brže i, samim time, jeftine izmjene koje je moguće napraviti u kasnijim fazama projekta, bitna su obilježja parametarskog projektiranja, rekao je Krizmanić, predstavivši u nastavku novije softvere poput Archicda Revita ili Nemetcheka, sve do Grasshoppera ili 'skakavca', koji je stvorio David Rutten u suradnji s Robertom McNeelom i njegovom tvrtkom koja je na tržište krajem 90-ih izbacila Rhinoceros software za 3D modeliranje putem NURBS-a ili matematički definiranih krivulja i ploha.
- Tek je u zadnjih godina parametarsko modeliranje prešlo iz faze matematičkog trika (Gaudi, Otto, Sutherland) u regularni dio arhitektonske prakse, zaključio je arhitekt Dino Krizmanić. (Z. ANGELESKI)