Pazinski dio drugog međunarodnog znanstvenog skupa Istarsko gospodarstvo danas i sutra otvoren je u pazinskom Državnom arhivu nadahnutim, iscrpnim i vrlo zanimljivim predavanjem člana uprave Uljanika Marinka Brgića, o 160 godina povijesti ovog pulskog brodogradilišta. Kada je 1849. godine zapovjedništvo austrougarske mornarice zadužilo viceadmirala von Dahlerupa da nađe lokaciju gdje bi se iz tada ugrožene Venecije preselila glavna ratna luka, on je nakon pregleda čitave jadranske obale izabrao Pulu.
Već 1850. godine otok Scoglio Olivi kupljen je od premanturskih seljaka, a do 1853. godine na otoku su uređena pristaništa i brodogradilište je, u nazočnosti cara i njegove svite, svečano otvoreno 9. prosinca 1856. godine. Dvije godine kasnije, u listopadu 1858., s dokova novog brodogradilišta porinut je prvi na otoku Uljaniku izgrađeni brod - drveni bojni brod Kaiser s tri jarbola, 92 topa i parnim pogonom.
U prvo vrijeme na Uljaniku su se gradili drveni brodovi, nešto kasnije tzv. kompozitni brodovi, odnosno drveni s metalnim ojačanjima, a naposljetku se prešlo na željezne. Postupno su na otoku građene potrebne radionice, hale, suhi dokovi, montirane dizalice, a susjedni Arsenal dobio je 8 kilometara željezničke pruge i 4 kilometra vodovoda i plinsku rasvjetu, dok je na samom otoku uvedena električna rasvjeta, a sva postrojenja pokretala su ukupno 52 parna kotla.
Prije nego što je tamo preseljena ratna luka, Pula je bila mjestance s manje od 1.000 stanovnika i malarijom kao svakodnevicom, no od tada počinje njezin rast: 1866. godine Pula ima već 17.000 stanovnika; 1880. ima 28.000, a 1910. godine bila je dvostruko veća od Osijeka i trostruko veća od Splita. Brodogradilište i arsenal povukli su za sobom i izgradnju druge potrebne infrastrukture: vojne bolnice, mornaričke vojarne, plinare, stambenih zgrada, a val industrijalizacije potaknuo je izgradnju tržnice, uvođenje električnog tramvaja i na druge načine pridonio ubrzanom razvoju.
Do početka Prvog svjetskog rata u pulskom su brodogradilištu izgrađena 104 plovila, a gradile su se sve vrste plovila, od velikih bojnih brodova (kakva su izgrađena tri) do podmornica. Zanimljivo je da su prije tog, kako su ga tada zvali, Velikog rata, u Puli bile izgrađene dvije podmornice, a tijekom rata, od dijelova dopremljenih iz Njemačke, u Puli je sastavljeno još 29 podmornica.
Talijanska okupacija Istre od studenoga 1918. godine donosi preokret: u arsenalu i brodogradilištu aktivnosti se rapidno smanjuju, i dok je arsenal prepušten talijanskoj mornarici, brodogradilište na Uljaniku je privatizirano. Tridesetih godina prošlog stoljeća Uljanik je služio gotovo isključivo za rezanje starih brodova, ali pred izbijanje Drugog svjetskog rata brodogradilište ponovno postaje zanimljivo vojsci te služi za popravke i ispitivanja talijanskih i njemačkih podmornica.
U bombardiranjima 1944. godine uništeno je 70 posto objekata u brodogradilištu i u takvom je stanju Uljanik dočekao oslobođenje Pule, 5. svibnja 1945. godine. Nakon ukidanja angloameričke uprave nad Pulom, jugoslavenska Centralna uprava za brodogradnju kupuje ruševno brodogradilište Uljanik od obitelji Cosulich i kroz narednih pola desetljeća, uz paralelne remonte i rekonstrukcije brodova s istočnojadranske obale, počinje i postupna obnova postrojenja u brodogradilištu.
U to vrijeme Uljanikovi su majstori među ruševinama zaostalima od bombardiranja pronašli derutni talijanski brod RAMB III, potpuno su ga obnovili i preuredili, i tako je nastao - školski brod JRM Galeb. Uz oporavak brodogradilišta 1953. počeli su se proizvoditi i dizelski motori, a 1956. godine, na stotu obljetnicu brodogradilišta, porinut je dvjestoti po redu u Puli izgrađeni brod: dobio je ime Uljanik, a u tehničkoj povijesti brodogradnje ostat će zapamćen jer je na njemu prvi put uz staru tehniku zakivanja primijenjena i nova tehnika zavarivanja.
Prvi Uljanikov izlazak na svjetsko tržište zbio se 1958. godine izgradnjom jednog broda od 10.200 tona za Egipat, a šezdeseth godina grade se uglavnom putnički brodovi za Brazil, SSSR, Bugarsku, Sudan i Norvešku, ali i za domaće brodare, primjerice za Jadroliniju. Sedamdesete godine zbog zatvaranja Sueskog kanala uslijed ratova na Bliskom istoku Uljaniku donosi niz narudžbi za mamut-tankere, u rasponu od 87.000 do čak 277.120 tona nosivosti. Taj najveći brod građen je za indijskog naručitelja.
U gradnji ovih mamut-brodova u Uljaniku se prvi put u svijetu koristi tehnologija gradnje brodova iz dva dijela i njihovog spajanja u moru, na način da se uz spoj postavi suhi tunel u kojemu radnici, izvana i iznutra, za svim točkama duž toga spoja istovremeno počinju zavarivati. Krajem sedamdesetih godina Uljanik se počinje specijalizirati za namjenske brodove, a po takvoj je specijalizaciji poznat i danas. Krajem '70-tih izgrađena su prva dva broda za prijevoz vagona na Crnome moru, tzv. "paromi", a osamdesetih je izgrađeno još osam paroma za Kaspijsko jezero. Tih su se godina gradili i tankeri, naftne platforme, brodovi za prijevoz automobila te brodovi-frižideri.
"Uljanik je tada gradio sebe, ali je gradio i Pulu", naglasio je Marinko Brgić, spomenuvši nove investicije u hale, dizalice, informatičku tehnologiju, tvornicu u Vodnjanu, tvornicu električnih uređaja i slično. Devedesete godine i raspad bivše države donose zastoj u investicijama, ali i u narudžbama: dok se ranije gradilo po 5-6 brodova godišnje, tada se spalo na jednu do dvije gradnje godišnje, ali novi val narudžbi, i to za Rusiju, dolazi krajem devedesetih. U prvoj dekadi novog tisućljeća Uljanik je izgradio 26 brodova za prijevoz automobila (neke od njih s kapacitetom i do 7.000 vozila) za Norvešku, Njemačku, Italiju i Izrael; 2002. godine izgradio je prvi brod za prijevoz žive stoke, tada najveći na svijetu s kapacitetom od 75.000 ovaca, ili 14.000 goveda.
Krajem devedesetih u Uljanikove se pogone investira oko 30 milijuna njemačkih maraka, što osposobljava pulske brodograditelje za još zahtjevnije poslove. Grade se brodovi za prijevoz putnika i vozila za Azerbajdžan, Turkmenistan i Kazahstan, koji svi osim jednog, kojeg su Azerbajdžanci potopili, i dalje plove Kaspijskim jezerom i Crnim morem.
Nakon 2010. Uljanik se još više profilirao za gradnju brodova posebne namjene, izgradivši sedam brodova za prijevoz kontejnera, četiri broda za jaružanje morskog dna (a jedan od njih najveći je te vrste na svijetu), dva broda za usisavanje materijala morskoga dna, dvije velike ribarske kočarice, jedan brod za polaganje kabela, jednu platformu, a u Uljanikovoj knjizi narudžbi trenutačno je 21 brod, među kojima će neki i premašiti dosege dosadašnjih gradnji.
- Brodovlasnici kod nas naručuju brodove kakve nigdje drugdje ne mogu dobiti, naglasio je Brgić, podsjetivši da danas tvrtka Uljanik zapošljava 4.300 ljudi, upravlja s dva brodogradilišta - uz Uljanik, 2013. je ova tvrtka kupila riječko brodogradilište "3. maj"- i dvije tvornice, i nakon prebrođene višegodišnje krize spremno ulazi u nove poslovne i tehničke izazove.
Nakon predavanja Marinka Brgića u prostorima pazinskog Državnog arhiva otvorena je izložba o povijesti Uljanika, na kojoj su prikazane makete nekoliko Uljanikovih brodova, stari nacrti, inžinjerska pomagala, mornarički dokumenti i slično. Skup Gospodarstvo Istre zatim je nastavljen izlaganjima u sklopu teme Ekonomika i društvo, dok se danas (u subotu) skup nastavlja u Puli na Sveučilištu Jurja Dobrile izlaganjima o povijesti i perspektivama gospodarske infrastrukture, lokalnog i regionalnog razvoja, ekonomike proizvodnih i uslužnih djelatnosti, te vezama gospodarstva s obrazovanjem, znanošću i kulturom. (D. ŠIŠOVIĆ)