Goran Blažević koji je početkom listopada prošle godine odlučio pješice prevaliti 3.500 kilometara od Jordana do Umaga, jučer je stigao u svoj grad gdje su ga dočekali brojni sugrađani.
Podsjetimo, Blažević je u Petri započeo svoje treće hodočašće, nakon čega je ulaskom u Tursku počeo slijediti izbjegličku ''Balkansku rutu'' koju je ipak napustio u Makedoniji. Tijekom proteklih mjeseci prošao je kroz Jordan, Izrael, Cipar, Tursku, Grčku, Makedoniju, Albaniju i Crnu Goru. Cilj mu je bio skrenuti pažnju na mnoge probleme s kojima se danas susreću izbjeglice.
Mnogi su se čudili, kaže Blažević, kada im je priopćio na kakav se put sprema, no bilo je i onih koji su smatrali kako je bitno da čovjek slijedi svoje snove. Ni sam nije bio svjestan u što se upušta.
- Odlučio sam hodanje iskoristiti kako bih poslao poruku kojom pozivam ljude na solidarnost te da se prisjete na problem izbjeglica. Na simbolički sam način želio prikazati kako izgleda kad katolik hoda kroz 99-postotnu muslimansku zemlju i što ga zapravo tamo očekuje. Istovremeno, poslao sam poruku da je bezrazložan strah koji se širi vezano za islamizaciju Europe, naglasio je Blažević.
U islamu, kaže, postoji nekoliko pravila, a jedno od njih je pomoći putniku, tako da nije imao problema s pronalaskom smještaja. Blažević je od samog početka želio prikazati zajedničku nit triju religija - židovstva, islama i kršćanstva.
Pokraj Petre nalaze se grad Wadi Musa i brdo Jabal Harun, a oba su jako bitna mjesta u Bibliji. Mojsije je u Wadi Musi štapom udario u stijenu iz koje je potekla voda, a vjeruje se da na brdu Jabal Harun, odakle je započeo svoje pješačenje, leže ostaci Mojsijeva brata Arona. Riječ je o svetome mjestu koje štuju pripadnici sve tri religije. Time mu je cilj bio ukazati na zajedništvo.
Na svojem je putovanju posjetio i izbjegličke kampove u Grčkoj. Situacija je tamo, kaže, jako teška obzirom da se kampovi nalaze unutar velikih hangara napuštenih tvornica.
- Da li sam ovom pričom ukazao na nešto ne znam, da li sam išta promijenio, ni to ne znam, ali znam da sam ispunio svoj san, da sam poslao poruku koju sam želio i koja je u meni ležala već dugo vremena. No, moram istaknuti da je također postojala i velika solidarnost prema meni, mnogi su se brinuli i pisali mi poruke podrške.
Ovaj 33-godišnji Umažanin hodanje i planinarenje počeo je prakticirati s 18 godina. Sviđa mu se nositi ruksak posvuda sa sobom, kaže da voli tu težinu i slobodu koja to dozvoljava. Na taj način ima mogućnost upoznati nove ljude te bolje razumije i upoznaje sam prostor kroz koji prolazi.
- U hodanju ne postoji užurbanost i ne postoji sat koji ti određuje dan, samo se moraš probuditi ujutro i odraditi zadanu kilometražu. Ne gledaš na sat, nego ulaziš u jedno drugo stanje svijesti, a to je prirodna brzina čovjeka, zaključio je Blažević. (Tea GRGIĆ)