Što se tiče onoga što nam je kao kost bačeno u Arenu, očito smo došli do kraja; jedan hrvatski film, "Agape" Branka Schmidta i jedan srpski "Dnevnik mašinovođe" (s manjinskom i hrvatskom koprodukcijom) i s podijeljenim dojmom na kraju gledanja. Naime, onima koji dugo prate Festival i znaju otprilike po samom rasporedu prikazivanja kuda vjetar puše ovo bi trebalo sugerirati kao neke favorite za nagrade. No, mislim da je ovogodišnji raspored, a i sam konačan dojam, takav da ništa nema smisla i da će tek odluka žirija – možda – posložiti neke kamenčiće u ovoj svaštari. Ova tri jučerašnja žirija su već na tom tragu i očito su reagirali mudro.
Scenarij - glavna mana
Vratimo se Branku Schmidtu i njegovom u zadnjih nekoliko filmova stalnom piscu i koscenaristu Ivi Balenoviću i potvrdimo ono što se već naslućivalo nakon "Metastaza", da više to nije onako snažna i kompaktna filmska priča i da joj nedostaje Ognjen Sviličić, kao onaj pravi scenarist koji je Schmidta najprije u "Putu lubenica", a potom i u "Metastazama" podigao iz mrtvih i konačno mu priskrbio aplauz kod kritike koja ga nije voljela. "Agape" pak potpisuje čak četvero scenarista, uz Balenovića i Schmidt i Sandra Antolić i čini mi se Zrinka Matijević, a kako je napomenuo i režiser do konačnog snimanja promijenjeno je 180 varijanti scenarija. To se na kraju i vidi i to mu je glavna mana.
Naime, društveno vrlo vruću i opterećujuću priču o popovima pedofilima i pederima doktor Balenović, koji se igra Boga i prosipa moral na sve strane, baš kao i kod navijača gdje se i sam svrstao, nema potrebnog odmaka od problema pa se onda svi gube baš u onome što žele osuditi. Režiser kaže da mu je motiv bio skinuti masku s ovih svakodnevnih hrvatskih etiketiranja i spoticanja na sve ono što želi biti drugačije, a onda i sam upadne u etiketiranje popa pedofila (Goran Bogdan) a da nam ni jednim jedinim kadrom ne dokaže da je to uistinu tako. Nekonvencionalnog popa na motoru, mladog svećenika u teretani i na bazenu s polaznicima vjeronauka, prihvaćenog u župi jer ne dijeli župljane, pravog rokera još uvijek je teško prihvatiti u konzervativnoj mantiji.
No, ta spremnost da se zbliži s pukom, posebno mladima, može izazvati razna nagađanja i zaključke; nesretna djeca iz Doma u tome vide trenutak nježnosti i nikada doživljene ljubavi, pa kada se ona dijeli i s drugima onda i ljubomore, koja može dovesti do osvete, a crv sumnje i javna etiketa potiče i širi sve ostale reakcije na drugačijost. Ovdje se prikazuje konkretna crkva, konkretna župa, možda i sporan svećenik a da na kraju ne znamo je li sve bila etiketa ili gdje ima dima ima i vatre. Autori nisu slijedili činjenice i nisu išli do kraja za njima, već su koketirali s onim općenitim vijestima o prisutnosti pedofilije u Crkvi kao notornoj činjenici. Umjesto skidanja ljage s imena novog i prihvatljivijeg lica nove Crkve, kao što su ga razgolitili pod tušem (prvi goli pop u hrvatskoj kinematografiji), ili se s njime borili u njegovu iskušenju i napastima kojima je izložen svaki čovjek, prepustili su ga linču okoline, vlastite hijerarhije (za svaki slučaj) a i predrasudama protiv kojih se kao bore.
Ako je ovaj pop drugačiji do ostalih, možda se i bori sa svojim demonima u sebi pogledom na nekog malca, je li to pitanje Crkve – utvrde konzervatizma i glavnog protivnika parada - ili homseksualnosti koja je upravo najprisutnija ispod svećeničke mantije. Ili je jedno ili drugo, premda to u neku ruku sugeriraju dva ključna lika, Goran (Denis Murić) i Gabrijel (Pavle Čemerekić); prvi jer je životno osuđen na župnikovu pomoć i razumijevanje, a drugi jer je u svom traženju identiteta izazov i grijeh, ona zmija koja je iskušenje. Ako svemu dodamo malo politike u liku političara Duspare (Emir Hadžihafisbegović) na čijem putu i interesu stoji i otkačeni pop, onda je najbolje zaključiti da je ovdje više priča (serija) spojenih u jedan film koji je ostao nedorečen baš zbog tog račvanja u više lica i naličja.
Samo se nadam da se Branko Schmidt neće i ovog filma odreći nakon izvjesnih godina, kao što se ne tako davno odrekao svog pusa iz '90-ih, a do tada najbolje bi bilo zahvaliti se Balenoviću i potražiti nekog drugog scenarista, ili se opet udružiti sa Sviličićem. (Mate ĆURIĆ)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU