S izložbom "Umjetnost je lijepa" zagrebackog likovnog umjetnika Ante Rašica istarska se publika upoznala krajem prošlog mjeseca. Uvertira ovog iznimnog kulturnog dogadaja dogodila se u prostorima stare tiskare, dok je ostalo realizirano u crkvi Svetih srdaca. Na obje lokacije Rašic se predstavlja projektom koji je bio izložen u Zagrebu.
Naime, valja podsjetiti da je ovaj projekt-izložba osmišljen za prostor zagrebackog Umjetnickog paviljona te održan u studenom i prosincu lani, u sklopu site specific izložbi koje je inicirao ravnatelj Umjetnickog paviljona Radovan Vukovic. Na taj su nacin dosad predstavljeni brojni autori: Miroslav Šutej, Siniša Majkus, Damir Sokic, Mirko Zrinšcak, Tomislav Buntak, Petar Barišic, Ivana Franke, Duje Juric, Kristina Leko i David Smithson.
Rašic gigantskom replikom hrvatskog (lošinjskog) Apoksiomena spaja tradiciju i akademizam u korelaciji s prokušanim postavangardistickim postulatima. Hipertrofiranim mjerama dragocjene anticke skulpture nadene u hrvatskom podmorju umjetnik dobrim dijelom daje na važnosti njenom znacaju u kontekstu hrvatske povijesti umjetnosti te didakticki kao da ukazuje na istinsku kulturnu poziciju hrvatske kulture u odnosu na svjetsku, i obratno.
Umetanjem tristotinjak ogledala raznih dimenzija u tkivo ove skulpture autor se djelomice referira na Parmigianinov autoportret u konveksnom ogledalu, koji je obilježio epohu manirizma. Interakcija s publikom, koja u ogledalima vidi svoje odraze, takoder potkrepljuje neomaniristicka obilježja ove skulpture postavangardistickih stremljenja, a njena je odrednica - dijalog publike s izloženim djelom - svakako izdvaja iz puke zanatske prakse.
Cin prolijevanja boje zapravo je autorovo pitanje - što i na koji nacin slikati? Povijesne avangarde postupno su odgovarale na pitanja ovog inace vrlo kompleksnog poglavlja, koje je i do danas ostalo nedovršeno.
Transavangarda kao svojevrsni come back štafelajnog slikarstva zacepila je usta konceptualno orijentiranim umjetnicima te neke od njih vratila u atelje. Pocetkom milenija realizam i hiperrealizam ponovno cvjetaju. Postavangarda se iznivelirala s antikom, a umjetnost sada i ovdje postaje kult svakog umjetnika ponaosob.
Tako i Rašicevo prolijevanje boje djeluje poput performansa s primjesom akcijskog slikanja. Boja kao takva ima sve elemente psihološkog zadovoljenja konzumenta, a njihovim spajanjem nastaje zanimljiva igra geometrijskih tendencija. Interakcija s publikom ponovno daje car tolerantnosti i interakcije svojstvene samo postavangardistickoj likovnoj praksi.
Nadalje, instalacija "Ja-ja" sastoji se od više od 30.000 plasticnih jaja postavljenih na pod, po kojima posjetitelj može hodati. Simbolika gaženja osobnog i krhkog ega, uz povremeni bljesak svjetla, upozorava na prolaznost i smrtnost.
Ovalna skulptura napravljena je od spleta metalnih cijevi dugih 7,5 metara, usadenih direktno u zid, koje presijecaju prostor u svim smjerovima. Ovom instalacijom autor preispituje crtu u odnosu na prostor, dok akusticno-elektronski efekt kao faktor iznenadenja utjece na percepciju rada. Padanjem jedne od cijevi stvara se neugodan zvuk, koji utjece na zbunjenog posjetitelja.
Iako cjelokupni koncept izložbe "Umjetnost je lijepa" sadrži i skulpturu covjeka na rubu, koju pulska publika, nažalost, nije imala prilike vidjeti, ova izložba predstavlja umjetnika stasalog tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeca, bez amnezije o akademskoj naobrazbi.
Integracija akademizma, minimalizma i geometrizacije sa zvukom i svjetlošcu cini koncept "umjetnost je lijepa" jednim od najuzbudljivijih istupa hrvatske suvremene umjetnosti, koji uz Korkutovu monokromnu plastiku ili Zrinšcakovo drvo svakako konkurira kao hrvatski pretendent za jednu od svjetskih smotri aktualne likovne produkcije. (Vedran ŠILIPETAR)