- U glazbenoj školi privukla me muzika, ali ne ova klasična koju sam tada učila. Znala sam da me nešto vuče, ali nisam znala što. Otišla sam studirati sociologiju u Zagreb i onda jednom otišla na jazz koncert i shvatila - to je to. Zarobila me ta sloboda; to nije glazba koja je definirana i uvijek isto izvedena. To sam osjetila, kazala je Tamara Obrovac u razgovoru s feralovcima Predragom Lucićem i Borisom Dežulovićem 2010. godine na pulskom Sajmu knjige.
Povod ovom našem razgovoru s vrsnom pjevačicom, skladateljicom, kantautoricom i flautisticom jest nedavni uspješni koncert u pulskom Istarskom narodnom kazalištu, kojim je ova jedinstvena umjetnica, zajedno sa svojim Transhistria Ensemblom, obilježila desetogodišnju koncertnu tradiciju u INK-u za Valentinovo te dva desetljeća diskografskog objavljivanja.
- Je li bliskost s publikom u rodnom gradu različita u odnosu na bliskost s drugim, nepoznatim publikama u inozemstvu ili ostatku Hrvatske? Kako je uopće svirati u svom gradu? Primjerice, Jimi Hendrix najgore je prolazio doma, u svom Seattleu, dok je istodobno bio ikona u Londonu.
- Rekla bih da sam ipak, nekim čudom, pastir u svom selu, u smislu odnosa s publikom. Čini mi se da se u Puli postiže jedan uistinu intiman odnos, kolikogod je pulska publika nešto mirnija u usporedbi sa zagrebačkom, riječkom, ljubljanskom. No, to pripisujem kombinaciji mentaliteta i, možda, određene nenaviknutosti na način reakcije koji je uobičajen na jazz koncertima poput, recimo, uzvika podrške za dobrih solo dionica. Mislim da je to karakteristika pulske publike i inače, što ne znači da to nije dobra reakcija. Naučila sam se to osluškivati i meni ne trebaju vanjske manifestacije da bih shvatila da se kemija uspostavila. Tako je bilo i na ovom zadnjem koncertu, i baš sam njime sretna i zadovoljna. Stvara se itekako u Puli ta energija, bez obzira na to koliko je ona artikulirana vanjskim manifestacijama, a ja osjetim kad je publika koncentrirana.
- Mnogi ističu Vašu vokalnu izvrsnost i jaku scensku pojavu. Često si i duhovita zabavljačica. Koliko je na sceni važno biti i glumac? Nije riječ o lažiranju, nego o transformaciji čovjeka na pozornici. O tome je, ako ne griješim, govorio Tom Waits.
- Ja to potpuno suprotno doživljavam. Doživljavam to kao točno iskazivanje onoga kako se osjećaš. Naravno, ima tu i te doze svečanosti na svakom koncertu. Jer, na pozornici na neki način prezentiraš najbolji dio sebe; ti prezentiraš svoj zanat kroz koji artikuliraš svoju unutrašnjost i svoju istinu koju govoriš, što je za mene najvažnije u glazbi. A shodno tome, važno je i tako se ponašati i na pozornici i reći kako se osjećam. Svi su moji koncerti različiti baš zato što ne glumim. Ne glumim da sam sretna ako nisam; ne glumim da sam tužna ako nisam, nego pokušavam izgovoriti, i na razini glazbe i na osobnoj razini, ono kako se osjećam. Što najbolje mogu. Naravno da se čovjek pripremi za to da bude što bolji u tom trenutku, što ljepši, što finiji, ali to meni predstavlja dug ili obavezu prema svečanosti komunikacije koja se dogodi na koncertu.
- A opet, kako ste svojedobno rekli, ne smije biti previše ega na pozornici jer je onda manje muzike?
- Apsolutno. Ti moraš pripadati glazbi i što je više moguće pretočiti se u nju. Čini mi se da su svi ovi moji glazbenici, skupa sa mnom, uzajamnom kreacijom baš to sposobni napraviti. Svi se prepuštaju glazbi, a to je sve izraženije s godinama. Što smo zreliji, to je sve mekše i točnije. Nitko nema potrebu za tim samoiskazivanjem, kolikogod su svi virtuozi i mogli bi to raditi. Mogli bi to tretirati kao poligon za iskazivanje vlastite vještine, međutim to nije slučaj već tu virtuoznost koriste u smislu tkanja glazbene pređe koja onda stvara tu kemiju s publikom. Jer, ima masu odličnih glazbenika koji, nažalost, ne stignu do te razine da prestanu biti trkači na duge pruge, koji preskaču prepone i govore "gle, kako ja mogu brzo; gle, kako ja mogu komplicirano". To je problem u jazzu koji uočavam vrlo često. Taj larpurlartizam.
- Predanost i uživljenost u glazbu, čini mi se, tajna je Vašeg uspjeha. To je i najvažniji faktor koji publika prepoznaje. Ako fali srca, džaba vještina.
- Upravo to. Jedanput mi je, u trenucima krize i propitivanja (kad sam si mislila "joj, je li to dobro, je li to u redu, da li ja to ne znam dobro svirati klavir pa onda zaboravim harmonije koje sam napravila začas") Kruno rekao: "A što bismo mi svirali da nema tvojih komada?" I onda sam shvatila taj odnos: kad ti doneseš skladbu koja omogućava glazbeniku da je prvo osjeti, a zatim je i nadogradi - tek se onda stvara krug komunikacije i te predanosti. Jer, da se njima ne sviđaju moje pjesme, da ih ne dodiruju, ne bi mogli ni dati svoj doprinos.
- Kakvi su bili prvi nastupi nakon objave debi albuma "Triade" 1996.? Dosta ste kasno izašli pred publiku, u 30-im.
- U počecima je bilo puno, puno više treme. Ispričat ću kada sam imala najveću tremu u životu. Ne sjećam se godine, ali bio je to nastup na pulskom Forumu, i to uz matricu koju sam sama napravila. Bilo je to na modnoj reviji na kojoj je nastupala i Josipa Lisac. Dakle, ja sam jedva došla uopće do tamo. A napravila sam, k tome, nadobudnu, vrlo zeznutu matricu, s dosta kompliciranim početkom. Trebalo je ući kako treba. I šta se nije desilo da mi nisu pustili matricu kako treba? Ja nisam ušla i tražila sam da ponovno pokrivam matricu. Uspjela sam jedva otpjevati tu neku svoju pjesmu na engleskom. Noge su mi se tako tresle, ne znam kako sam to uopće izvela. Nakon toga je Josipa Lisac došla na pozornicu i rekla: "Pa tko je ova vaša Tamara? Pa to je sjajno". U najvećem sam strahu dobila kompliment. To mi je bila škola. Trebalo mi je dugo, dugo da se lišim te treme koja je posljedica te zanatske nesigurnosti, kada ne znaš hoćeš li to uspjeti izvesti kako treba; hoćeš li ući kako treba, hoćeš li intonirati kako treba, te osnovne stvari. To je ta problematična trema. Ova trema koja se tiče pripreme prije izlaska na pozornicu, ona je drugačija. Vremenom rasteš.
- Publika Vam daje snagu iz koncerta u koncert?
- Tako je. I naučiš se. Nije jednostavno naučiti primiti tu podršku. Meni je trebalo vrijeme da to naučim. Jedino kad se ne mogu do kraja opustiti, ali to čujem samo ja i nitko drugi, jest tada kad sam jako opterećena svim ostalim stvarima oko koncerta - brzinom; vremenska panika jako mi smeta, intervjui uoči koncerta. To me umori i onda mi treba posebna koncentracija da se opet opustim.
- Kakvo je bilo koncertno iskustvo 2013. u Maroku? Kako je nastupiti pred 1.500 ljudi, k tome posve neupućenih u Vaš rad?
- Divno iskustvo. To jedna od dražih publika koje sam osjetila. To je stvarno otvorena, topla i osjećajna publika, a koja nije toliko poznavatelj. Iako tamo postoji tradicija tog jazz festivala. Nisu svi nenavikli. Taj prijemnik publike za osjećaj bio je očit na prvih pet tonova "Divojke", već nakon prve fraze. Završili smo pjesmom "Črno zlo" i pjevanjem "I'm pop star". Tisuću i pol ljudi je pjevalo, kao na rock koncertu. Prekrasno iskustvo. A i inače je kontekst bio krasan. "Jazz au Chellah" značilo bi "Jazz u kaštelu". 'Chellah' je ne samo zamak nego cijeli kompleks, prekrasan, kao i cijeli Maroko.
- Što biste prije izabrali, obrazovanu ili emotivnu publiku?
- Tri su, odnosno četiri kombinacije. Najbolja je obrazovana i emotivna publika, i najrjeđa. Onda je emotivna i neobrazovana, pa obrazovana i neemotivna te neobrazovana i neemotivna, koja ne postoji.
- A ako nema kombinacije - obrazovanje ili emocija?
- Emocija.
- U jednom ste trenutku karijere shvatili da se najviše bavite učenjem trenutne kreacije ideja te da na koncertima, kao i bend, nikad niste niti jednu pjesmu otpjevali odnosno izveli na isti način.
- Kad se baviš jazzom, baviš se pojmom improvizacije. Po meni, najvažnije je imati ansambl koji je sposoban kreirati. Dakle to je istovremeno individualna i zajednička kreacija. Postoji jedna, 'ajmo reći, ritmičko-harmonijska baza koju donese moja pjesma, i koja se u jednom trenutku otvara kao prostor za međuigru. U klasičnom jazzu postoji sistem improviziranja u kojem ansambl prati i solist koji svira solo. Tu postoji nekoliko razina: pratnja bez puno interakcije do pratnje s maksimalnom interakcijom. Mi je volimo zvati 'grupando', i to je ono kako svi moji ansambli sviraju. Tako sviramo ne samo kad je solo, a kad je solo, događa se svašta.
- Hvaleći 2006. godine album "Daleko je", kritičar Ilko Čulić napisao je da ste tim albumom pokazali da ste potpuno spremni za svjetsku konkurenciju budući da ste se tim materijalom uspjeli izvući iz, kako je napisao, skučenog okvira lokalne tradicije.
- To je stvar slobode percepcije. Mislim da način na koju ja tretiram tradiciju, kolikogod ona mogla biti skučena u nečijim očima, nije skučen. U tome je suština. Ilko Čulić je to, dakako, mislio u pozitivnom smislu. On je vjerojatno mislio na…
- … na taj mediteranski, talijanski moment.
- I to, ali i model stavljanja tradicije u kontekst koji bi bio razumljiviji i takozvanoj široj publici. U tome možeš biti manje ili više uspješan, ali to je nešto o čemu ja ne razmišljam unaprijed. Ja radim po nekom svom unutarnjem satu, a ne po vanjskom percipiranju ili racionalnom konceptu. Pa to ispadne ovako ili onako. Dobro ako je super, a ako nije, tako je kako je.
- Posebno je uspjela naslovna pjesma s tom vedrom melodijom?
- Da, ali najviše je tu doprinio film 'Što je muškarac bez brkova'. Melodija nije moja, nego iz okolice Zadra, na tekst moje prijateljice, a ja sam to nekako reharmonizirala, i dodala onaj dio "Voooli, voooli".
- Komercijalni potencijal imala je i funky pjesma "Neću više jazz kantati"?
- S time da taj funky-soul moment nije više zaživio. Mislila sam da će ta pjesma biti više prihvaćena, a više je bila prihvaćena melodija retro šlagerske melodije s Tedijem Spalatom "Ti i ja".
- Ali čini mi se da to nije ovisilo o kvaliteti pjesme koliko o lošoj sceni.
- I PR-u izdavačke kuće koja nije to jako stisnula kako treba. Inače, ta je pjesma jako stara. Nju sam napravila negdje 2000. Ima tako puno pjesma u kompjutoru koje čekaju da ih ponovno otkrijem.
- Kaže Hesse da sreća nije ni novac, ni moć, ni ljepota, jer je vidio nesretne koji su to imali, ali ni zdravlje jer, piše on, "bilo je bolesnika punih volje za život koju su njegovali sve do kraja i bilo je zdravih koji su venuli mučeni strahom od patnji". Vama je ljubav početak i kraj priče.
- Apsolutno! Potpuno se slažem s cijelom Hesseovom tezom. Jer, ako tu sposobnost nemaš, unutar sebe, da voliš i da daješ… Nema veće sreće nego kad možeš dati… bilo što… pomoći, napraviti… ili osjetiti… da te prolaze trnci od ljubavi. Slična je stvar i na pozornici, s time da je tu potreban taj neki unutarnji postament koji ti to dozvoljava. To ne možeš kontrolirati. Ti ne možeš to kontrolirati i reći "sad ću dati", "sada ne". Ti se tamo postaviš i to, na neki način, izađe samo. Barem ja nemam načina niti to osvijestiti, niti time manipulirati.
- Kako se u tom smislu nosite s ovim ogromnim količinama mržnje i agresije koja kulja u društvu na svakom koraku, na društvenim mrežama, TV-u?
- Strašno me to rastužuje. Strašno, strašno! Ovo u zadnje vrijeme baš me jako rastužuje.
- Možda se sad intenziviralo, ali u biti traje non-stop.
- Jako sam žalosna. Žalosna što nam toliko nedostaje demokratske tradicije građanskog društva pa do mudrosti i ljubavi prema samima sebi; kao društvu, govorim. To me baš žalosti. Nastojim se obraniti od toga tako da ne pratim baš puno sve. Sve manje. Nastojim se nekako učahuriti u svoj mikrosustav jer mi je to važno da bih mogla govoriti na svoj način. Nije moje da govorim nikako drugačije nego glazbom. A to mogu tako da ostanem koliko - toliko čista, i tražim taj nekakav arhetip koji onda prenosim preko glazbe na ljude koji su sposobni to - osjetiti.
- Svojedobno ste izjavili da je Vaš odnos prema vlastitoj tradiciji, a samim time i prema tradicijskoj istarskoj glazbi, išao od srama do ponosa.
- To je dio normalnog razvoja. Kad si tinejdžer, to ide od rifli koje svi nose i nekritičkog univerzalizma do partikularnosti, kako odrastaš i kako shvaćaš vrijednost svoga. Neću nikad zaboraviti slaminku. To je nevjerojatno. Tu bi slamnatu boršu baka Ulika napunila koječime, toliko da bi ručke vezala špagom. I tako smo mi išli na kurijeru ili šinobus za Smoljance. Majko moja mila. Kakav je to bio sram.
- U današnjem svijetu to je čisti dragulj, tako toplo.
- Da, ali u toj dobi ne možeš to razumjeti. Prođe 15-ak godina i onda shvatiš da u biti iz toga izniče cijeli jedan svijet, potreban i nužan i za diferencijaciju čovjeka kao osobe, kao i kreiranje skladateljskog rukopisa, odnosno bilo kojeg drugog izričaja. Jer, tu leži ta istina. Mogu ja pjevati na savršenom američkom, ali iz njega ne mogu, barem na verbalnoj razini, izvući toliko istinu kao iz svog.
- Je li to i Vaše iskustvo s debi albuma "Triade", na kojem je polovica pjesma na engleskom?
- Da, ali to je normalno. Moraš proći te zanatske faze u kojima prvo naučiš fond uobičajenog jazz standarda. Zatim sam polako krenula u svoje skladbe. Uvijek sam bila sklona tražiti nova suzvučja. Oduševljavali su me ti novi zvukovi, te moderne forme jazza, piano trija; pijaniste sam jako voljela slušati.
- Uskoro, za nepuna dva tjedna, 9. ožujka u 18 sati u MMC-u Rovinj, u okviru projekta "Glazbeni poučak", nastupate s Transhistria quartetom. O čemu je riječ?
- Radi se o edukacijskom projektu. Ideja mi se jako sviđa, a radi se o tome da se mladu, školsku populaciju djece dovede na koncert i da oni direktno dožive glazbu. To je jako, jako važna stvar zato što nema tog medija koji će prenijeti tu kemiju direktnog odnosa publike i izvođača, o kojoj god se glazbenoj vrsti radilo. Imat ćemo kombinaciju između izvođenja i objašnjavanja, interakcije s djecom, koja će moći pitati o čemu se radi, kako, što se zbiva. Mi ćemo moći objasniti kako se, recimo, stvori neka ideja. (Zoran ANGELESKI)