Uz puno emocija i kao i uvijek u dobroj atmosferi Tamara Obrovac praćena svojim Transhistria Ensembleom obilježila je sinoć u Istarskom narodnom kazalištu - Gradskom kazalištu Pula deseti tradicionalni valentinovski godišnji koncert u ovom prostoru.
Imala je za tu priliku i brojne poznate goste pa su nastup uveličali Matija Dedić, Elvis Stanić, Dario Marušić, Karen Asatrian, Branko Sterpin, Luka Žužić, Luka Vrbanec i Klapa Teranke koja je otvorila koncert izvedbom "Daleko je" što je potom nastavila Tamara. Teranke su zaokružile službeni dio izvevši s Tamarom "Uzničku" da bi za zajedničko finale ostala pjesma s najviše inkarnacija, kako je objasnila Obrovac, a riječ je dakako o "Črnom zlu".
Zbog interesa koji je bio veći od očekivanog koncert je s male scene prebačen na veliku ali dojma smo, promatrajući iz auditorija, da se time nije izgubilo ništa. Pozornica INK-a i dalje funkcionira kao Tamarin "dnevni boravak" što ona često ističe, tu je mjesto gdje se može opustiti i dovesti prijatelje te uspostaviti pravu komunikaciju s publikom. Ona je uvijek imala nešto za ponuditi, ali kako vrijeme prolazi i ta ponuda se povećava, jer ili dolaze nove pjesme ili se postojeće mijenjaju, prilagođavaju. Ovo je, prije svega, jazz, sa svim svojim pravilima i slobodom improvizacije, ali to je i neki svijet u kojem se miješaju jezici i glazbeni utjecaji pokazujući širinu glazbenih i kulturnih interesa Tamare Obrovac i njenih vrsnih kolega.
Ipak, za razliku od nekih prošlih glazbenih putovanja gdje je publiku notama znala voditi po svijetu ovaj put držala se pretežno svoje Istre, no i ovaj poluotok ima itekako što ponuditi u glazbenom ali i lingvističkom smislu što se vidi, primjerice, kada Tamara pjeva na istrorumunjskom. S obzirom da je tu bio Karen Asatrian bila je neizbježna skladba "Istrarmenia", no to je prije svega pjesma o emocijama kao i mnoge druge iz Tamarinog opusa. Čini se, zapravo, da sve što ona pjeva zvuči emotivno, o čemu god da pjeva odnosno priča, čak i kada sve okrene na šalu, kao, na primjer, u skladbi "Villa Idola" ili u standardno (auto)ironičnoj "Neću više jazz kantati". Tamara je jednako uvjerljiva kada treba biti tugaljiv kao i kada treba biti duhovit. To je ono što zovu senzibilitetom, sposobnošću da se bude uvjerljiv te dopre do srca publike, ali tu vjernu publiku treba stvoriti i njeno povjerenje opravdati, ne može to preko noći.
U svemu tome pomaže joj i njen bend koji čine harmonikaš Fausto Beccalossi, gitarist i mandolinist Uroš Rakovec, kontrabasist Žiga Golob i bubnjar Krunoslav Levačić koji je inače raspoložen za šegu, ali ovaj put je bio prilično samozatajan. Iako ne treba naglašavati kvalitetu ove ekipe koja se već puno puta dokazala ali istaknimo ovaj put Beccalossija koji svu raskoš svog talenta pokazuje ne samo kroz sviranje nego i kroz pjevanje koje očito dolazi iz srca. Spomenimo i Alda Spadu Pticu koji redovito sve to koordinira za svojim miks pultom tamo u pozadini kazališnog partera.
Osim pjevanja, sviranja i druženja bila je ovo prilika i za proslavu i za poklone budući da je ovo bio deseti tradicionalni godišnji koncert u INK-u, a objavila je i deseti album te proslavila 20 godina izdavačke djelatnosti. Tim povodom čestitao joj je sinoć u ime Hrvatskog društva skladatelja legendarni "glazbotvorac" Alfi Kabiljo koji joj je uručio plaketu koju je izradila akademska umjetnica Ljerka Njerš. Kabiljo je napomenuo da Tamara radi sve, da je ona aranžerka, autorica teksta, organizatorica itd.
- Moramo biti ponosni da imamo Tamaru na najljepšem poluotoku svijeta, kazao je Kabiljo. Na dugogodišnjoj suradnji Tamari je zahvalila i ravnateljica INK-a Gordana Jeromela Kaić dok joj je predsjednica Hrvatske glazbene unije Istarske županije Nataša Petrić Tasha poklonila fotografiju Manuela Angelinija snimljenu na jednom od Tamarinih koncerata. (M. RADIĆ, snimio N. LAZAREVIĆ)