Obitelj Juric - tata Pejo, mama Dragica, petogodišnji blizanci Blaž i David te njihova sedmogodišnja sestra Ivona, ovaj Božic provode u svojoj novoj kuci u Rovinjskom Selu. To zasigurno i ne bi bila vijest kada bi se izostavilo napisati da je obiteljska kuca Juricevih plod suradnje brojnih Rovinjaca kao i Juricevih sumještana, prijatelja i rodbine koji su otvorili svoja srca i citavim nizom humanitarnih akcija pomogli da se njihov najveci san ostvari. Nakon dvije godine kuca je dovršena, najmladi su clanovi dobili svoje sobe, koje su neusporedivi sa stambenim prostorom u kojemu su do sada živjeli.
Prica o obitelji Juric, zapocinje uoci Božica 2009. godine. Zajednica Talijana Rovinj, tada prvi puta organizira Mercatino di Natale, sa željom da se prikupljeni novac donira onima kojima je najpotrebniji. Signal da u Rovinjskom Selu živi obitelj s troje djece, od koje su dvoje teško i neizljecivo bolesna, šalje Grad. Humanitarna kuhinja, koju predvodi susjeda Juricevih, Ankica Durer s Rovinjkom Mirjanom Kmacic Pellizzer, pokrenuta je. Ostalo je povijest.
Dvoje djece boluje od neizljecive bolesti
Jedna za drugom nižu se humanitarne akcije u kojima sudjeluju svi - od najmladih, djece rovinjskih vrtica pa do estradnjaka i poznatih sportaša. Cini se da svatko daje onoliko koliko osjeca i može. Prva cigla postaje plot, a plot prvi zid kuce… A sve je krenulo na nacin, da se jedna "zlocesta susjeda" iznad Juricevih pobunila na buku iznad svog doma.
Zbog galame, odnosno lupanja susjeda je mislila da ima posla s neodgojenom djecom pa se naravno, pobunila. Upoznaje "krivce" Dragicu i Peju Juric, od kojih potom saznaje da djeca boluju od degenerativne i progresivne bolesti, koju uz ovo dvoje mališana na svijetu ima samo nekolicina ljudi. Bolest je neizljeciva, a svakim danom uzima pomalo. Ivona, kojoj je danas sedam godina vec dvije leži u krevetu. Hrani se na sondu i slijepa je. Njenom mladem, danas petogodišnjem bratu Blažu, bolest je takoder otkrivena s tri godine. Promjene su uocljive i samo je pitanje dana, kada ce poput sestre leci u krevet. Trece dijete, Blažov brat blizanac David, vrckav je i zdrav mališan. Obožava ici u vrtic a sve bi dao da jednog dana zaigra u NK Dinamo.
Otkriti da dvoje djece boluje od neizljecive bolesti najgore je što se jednom roditelju može dogoditi, i to, smatraju Jurici, nitko nikada ne bi smio osjetiti. Medutim, u takvim situacijama postoje samo dva izbora - potonuti ili se boriti. Oni su se odlucili za ovo drugo.
- Pricati o vremenu kada sam saznao od cega mi boluju djeca prestrašno je, a bol koju sam osjetio vjerujem da može prepoznati svaki roditelj. U tom razdoblju razmišljali smo o svemu, pa cak jednom prilikom vozeci se iz bolnice s djecom kuci, i o tome da li je najbolje, pritiskom na gas papucice sve zauvijek i najedanput okoncati. Ne znam tko je ili što u takvim trenucima bio uz nas, ali danas kada se osvrnem opet bih izabrao isto. Oženio bih Dragicu, koju neizmjerno volim, i opet bih izabrao svoju djecu - Ivonu, Blaža i Davida. Jednostavno, shvatio sam da je to moja najbolja, jedina i najvoljenija obitelj. A za takvu obitelj, suprugu i djecu, mora se boriti, kaže nam domacin i otac obitelji Pejo Juric. Mama Dragica, takoder, navikla se nositi s bolešcu svoje djece.
Naucili smo se boriti za svaki trenutak
- Mi smo jedna mala zajednica, jedna obitelj koja živi u drugacijim okolnostima. Naucili smo se boriti za svaki trenutak, za svaki dan proveden zajedno i trudimo se da nam on bude što kvalitetniji i ispunjeniji. Danas je sve puno lakše. Djeca imaju svoje sobe, koje su sterilne i osuncane. Posljednjih godinu i pol dana, pet puta tjedno dolazi nam fizioterapeutkinja koja vježba s djecom, a posljednjih mjesec dana i medicinska sestra. Blaž je dobio i kolica za hodanje, a nova kuca omogucit ce djeci da svaki suncani i lijep dan provedu u dvorištu, kaže Dragica.
Jer, još do prekjucer, podsjeca nas mama Dragica, izlazak s dvoje djece u kolicima, i njihovo prenošenje s treceg kata u dvorište bio je fizicki, za nju samu, nemoguc zadatak. Uz to, u stanu od cetrdesetak kvadrata i u boravku u kojem je nepokretna Ivona ležala, nije bilo svjetlosti, a i isparavanja iz kuhinjskog lonca, štetila su njenom zdravlju, koje zahtijeva sterilne uvjete.
- Srecu zbog useljenja, i proslave Božica i Nove godine u novoj, našoj kuci teško je opisati. Eto, i sam spomen starog stana kod Davida izaziva plac i bojazan da bi se u njega morao vratiti. Rijecima je teško opisati kako se osjecam i ne znam na koji bih nacin mogla zahvaliti svim onim ljudima dobrog srca koji su nam pomogli. Kada bih i trebala prozvat sve te ljude, sigurno bih se zbunila i nekog nenamjerno izostavila. Puno, odista puno ljudi je doprinijelo našoj današnjoj sreci - valjalo je kupiti teren, osigurati nacrte, izgraditi kucu, uvesti struju, vodu, pribaviti cement… ma tisucu i jedna stvar i papir, i isto tako tisuce i tisuce dobrih ljudi koji su uskocili, pomogli, savjetovali, darivali…, kaže Dragica Juric, koja osim velikog hvala svim svojim sugradanima porucuje da slobodno dodu i pogledaju što su zajedno stvorili i ucinili.
- Sretna sam što živim u Rovinjskom Selu - Rovinju. I sretna sam kada znam što su moji susjedi, prijatelji, rodbina ali i najvecim dijelom meni sasvim nepoznati ljudi ucinili za moju djecu. Možda je, upravo u ovo vrijeme otudenja i besparice, ovo i najljepša blagdanska bajka koju je ispricao citav jedan grad i svi njegovi stanovnici zajedno, porucuje nam Dragica Pejic.