Međunarodni dan dječje knjige (ICBD – International Children's Book Day) obilježava se svake godine da bi se ukazalo na važnost dječje knjige te potaknula i razvila ljubav prema čitanju. Kao datum obilježavanja izabran je rođendan Hansa Christiana Andersena – 2. travnja. Polazeći od najbanalnije definicije da je dječja književnost - književnost namijenjena djeci, treba napomenuti da u književnosti nema pisaca za djecu i pisaca za odrasle.
Dvije vrste književnika
Ima samo dvije vrste književnika: jedni su umjetnici, a drugi nisu. Pisac koji piše za djecu mora stvarati isto kao i književnik koji piše za odrasle, odnosno ne promišljati jesu li njegovi čitaoci već odrasli ili nisu. Poneki kritičari strogo razlikuju pisce za djecu od onih za odrasle, no u ovakvim kategorizacijama stvaralaca obično operiraju dva posve različita kriterija.
Kad je svojevremeno Antun Gustav Matoš pokrenuo temeljno pitanje koji kriteriji/pretpostavke moraju biti ispunjene da bi netko postao hrvatski dječji klasik, bilo je rečeno da se to odnosi na tematsko-motivsku novost, na strukturu, kao i na odnos spram po(r)uke. Priređivači raznih antologija u klasike uvrštavaju Ivanu Brlić-Mažuranić, Matu Lovraka, Grigora Viteza, Ivana Kušana i Zvonimira Baloga.
Klasike dječje književnosti čine ona djela koja su intencijski namijenjena djeci, koja tematsko-motivskom začuđenosti osvajaju, odnosno djela koja su infantilizirana te svojom fabulom privlače dijete i dječje naraštaje. Stoga teorija književnosti ne može polaziti od već postojećeg povijesno-duhovnog iskustva književnosti, jer tek u književnosti nalazi svoje opravdanje i osmišljanje.
Usmena narodna književnost oduvijek je nadahnjivala mnoge pisce, koji su u njoj prepoznali inspiraciju, poticaj i motive za umjetničko stvaralaštvo. U književnosti za djecu usmena narodna predaja je još prisutnija, ne bi li se obiljem fantastičnih i čudnovatih događaja i svjetova otvorio što bolji put razvoju dječje mašte te promicanju novih vidika i prostora.
Fantazija senzibilizira osobu
Fantazija u ovom slučaju senzibilizira osobu koja još nema dovoljno razvijenu maštu ni sposobnost vizualnog predočavanja. Tema je obrađena na nov način i originalno, a u tome leži važnost dobre slikovnice, odnosno knjige za djecu. Život književnosti podložan je stalnim mijenama, prevrednovanjima, to je conditio sine qua non njena opstanka. Knjige imaju čudesnu moć, pred dječjim se očima ondje stvara život.
Po Milanu Crnkoviću priča je umjetnički tekst u kojem je fantastično prisutno na bilo koji način. Pod fantastičnim se podrazumijeva odstupanje od slika svijeta kakve odražavaju naša osjetila i kakve se konvencionalno prihvaćaju kao realne.
Postoje knjige za djecu koje nas ushite, zaokupe ili privuku našu pažnju, a svojom tematikom, sadržajem ili pristupom problematici razvijaju se slojevito. To su crtice i priče, kao i igrokazi. Najljepši dio čovjekova života, kao što se to stalno ističe, jest djetinjstvo, koje se učestalo nalazi u središtu piščeva stvaralaštva. Autori za djecu najčešće su zaokupljeni bajkama, a zatim i pustolovnom prozom.
U knjigama za djecu etičnost ne treba biti previše naglašena, ne smije biti transparentna, a posebice ne nametnuta. Pojedini autori u dječju književnost svrstavaju i robinzonijade te druge fantastične priče, potom one povijesne pa čak i fantastične romane. I kad mališane prestanu zanimati bajke, nešto od toga razvojnog poimanja ostaje u njima, u skladu s njihovom dječjom maštom.
Najpoznatiji po pokušajima defabuliranja dječjih romana bio je William Saroyan, čuven prije svega po romanima "Mama, volim te" (1956.) i "Tata, ti si lud" (1957.), a u potonjem putem nepretencioznih razgovora oca i sina o najrazličitijim temama reformira moderni dječji roman. U suvremenoj dječjoj književnosti javljaju se i nove teme, osobito one iz urbanoga okružja i svijeta tehnologije - od zrakoplova do videoigrica. Svi autori temelje svoja djela na nekoj građi, koju može karakterizirati fikcija ili faktum, odnosno može biti zasnovana na stvarnim činjenicama.
Lik se u dječjoj književnosti može karakterološki predstaviti opisom, portretiranjem, govorom, izravno, neizravno ili pak putem drugih likova. Fabula u dječjoj prozi ima svoje načine gradnje, koje diktiraju oni kojima je štivo namijenjeno.
Joža Skok svojevremeno je definirao dječji roman kao "razvedenu, složenu, slojevitu, izmišljenu ili stvarnu priču o dječjem životu, s akterima koji pretežito pripadaju određenoj uzrasnoj dobi, a to je i priča koja posjeduje svoju dinamiku i zasniva se na dječjem motrištu svijeta: to je slojevita vrsta dječje književnosti u kojoj su glavni likovi djeca sa svim svojim doživljajima, strepnjama i nadama". (Vanesa BEGIĆ)