Dogovoreni izostanak Dejana Radonjića, povratak Zvonka Pamića i nova ozljeda Petra Franjića stvari su koje će, u nedostatku dobrog nogometa i rezultatske napetosti, ostati jedine vrijedne spomena nakon novog gostovanja nogometaša Istre 1961 na stadionu u Maksimiru.
Ishod se ionako već unaprijed mogao pretpostaviti. Dođoh, vidjeh, izgubih… I jedna briga manje. Žalosno, ali nešto drugo ionako je malo tko očekivao...
Jedino pozitivno što istarska publika može izdvojiti je to da njihova momčad ovoga puta barem nije potučena. Za razliku od nekih prethodnih dvoboja, ovom su prilikom Puljani pružili solidan otpor, ali ni loš Dinamo, ni dobra obrana Istre nisu spriječili novi trijumf ''modrih''.
Dovoljan je bio jedan potez na samom startu drugog poluvremena da se sruše sve nade malobrojnih optimista koji su vjerovali da pulski sastav nakon osam uzastopnih poraza može konačno iznenaditi prvaka i vratiti se kući barem s bodom. Ne kaže se uzalud da velike momčadi pobjeđuju i kad igraju loše.
Jasan je zato bio gnjev pulskog stratega na neučinkovite izlaske u kontru, jer znao je da, koliko god Dinamo bezidejno izgledao, svejedno ima tu ''žicu'' kojom će pronaći način da kazni i najmanju nepažnju. Slutio je Paminjo da njegova ekipa mora nešto i zabiti, jer s druge strane, u 90 minuta Dinamove dominacije - jedna je morala ući.
Pulskoj se obrani doista ne može puno prigovoriti. Dapače. Izuzev dva trenutka nepažnje, "zeleno-žuti" blok uspješno je ukrotio Dinamov napad, izdržao cijelo prvo poluvrijeme i većinu drugog bez da je kvalitetnijem protivniku dopustio izgledniju šansu. Iako bez Woona i Vučka, s novakom Gregovom i dupliranim bokovima, pulska zadnja linija konačno je zakrpala rupe u dovoljnoj mjeri da spriječi ''potop''.
Ali za nešto više od časnog poraza trebalo se iskazati i u napadu, barem složiti šansu, a ne dopustiti da svaka lopta koja završi na Dinamovoj polovici u najkraćem roku bude predana u posjed protivnika. Poznavajući suparničku momčad, bilo je iluzorno očekivati da bez najmanje jednog gola u Eduardovoj mreži Puljani mogu izbjeći poraz. Želju nitko ne osporava, ali za takav scenarij, uza sav trud uložen u defenzivne zadatke, očito nije ostalo dovoljno force. Odsječeni pulski ofenzivci nisu imali ni znanja, ni fizičke moći sačuvati loptu i pokušati ju prenijeti do domaćeg šesnaesterca. I tu se vraćamo na početak i na izostanak ključnog čovjeka - Dejana Radonjića.
Igor Pamić ustvrdio je nakon susreta da mu je Radonjić strašno nedostajao. Upravo zbog navedenog razloga. Isto je tako Zoran Mamić priznao da mu je drago što je imao opasnost manje na terenu, svjestan da mu je ona itekako mogla zakomplicirati život. Nameće se zaključak da je Dinamo napravio dobar potez dogovorom o "poštedi" Radonjića u međusobnim susretima. I nije to ništa novo, ni prvi, ni zadnji takav slučaj.
Neshvatljiv je samo pokušaj zataškavanja unaprijed utvrđenog dogovora. Ono što su nogometnoj javnosti prezentirali iz redova Dinama i Istre 1961, teško bi se moglo nazvati igrom gluhog telefona, znajući da su zbog igračke suradnje (četiri igrača na posudbi) telefoni na toj liniji itekako u pogonu, pa je tako pokušaj da se dogovor o Radonjićevom neigranju protiv Dinama "zamaskira" pričom o nekakvoj ozljedi ispao prilično smiješan. I bacio veću mrlju na ionako kritiziranu suradnju ovih klubova nego što bi to bilo da je javnosti otvoreno prezentiran. (Dameo RAMIĆ KOVAČIĆ)
VIŠE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU