Predavanje Roberta Nepotija, talijanskog filmskog kriticara i profesora na tršcanskom sveucilištu, koje je u srijedu održano u Svecanoj dvorani Tone Peruška Sveucilišta Jurja Dobrile u Puli, nastavak je programa "Italija kroz svoj autorski film" Odjela za studij na talijanskom jeziku koji se ostvaruje uz potporu Talijanske unije iz Rijeke i pod visokim pokroviteljstvom Fulvija Rustica, donedavnog generalnog konzula Republike Italije u Rijeci.
Studentima, profesorima i suradnicima odjela Nepoti je govorio o neorealizmu u talijanskoj kinematografiji, smjeru koji je obilježio povijest filmske umjetnosti u poslijeratnim godinama prošlog stoljeca.
Bez suvišnih pretenzija definiranja stila i metoda neorealizma Nepoti je svoju pažnju usmjerio k inspirativnom i znalackom fokusiranju na neke od bitnih znacajki i koncepata koji i danas izazivaju struku u promišljanju jednog od daleko najznacajnijih oblika kinematografskog izražavanja i (re)interpretiranja života tadašnjeg vremena.
- Jedan je od takvih koncepata onaj promatranja neorealizma kao škole, no u tom slucaju treba imati u vidu da takav koncept podrazumijeva svojevrsno strukturiranje i podjele licnosti te kategorija njihovih izraza, rekao je Nepoti i ustvrdio da se neorealizam na takav nacin teško odreduje, i to ponajprije zbog cinjenice svoje slojevitosti, razlicitosti aktera, nositelja i predstavnika.
Pojasnio je nadalje da svako od imena koja su ostala trajno upisana u talijansku kulturu svojim kinematografskim postupcima i potezima (od Roberta Rossellinija, Luchina Viscontija, Vittorija De Sice, Giuseppea De Santisa preko Pietra Germija, Alberta Lattuade, Renata Castellanija do Luigija Zampe i Federica Fellinija) na apsolutno razlicit nacin koristi i modelira neorealisticne formate u svojim radovima.
- Upravo to rezultira posebnim i vrijednim kuriozitetom ovog smjera jer cinili su ga umjetnici cije je kulturno, pa i politicko polazište, medusobno udaljeno, a opet u temeljnoj ideji i krajnjem cilju nalazi svoje podudarnosti, naglasio je Nepoti i dodao da se one otkrivaju u afinitetima, senzibilitetu, težnji prikazu stvarnosti koja je uredno provocirala politicke elite tadašnje Italije svojim inzistiranjem na realnosti te zadiranjem od dotadašnjeg fašistickog iskrivljenog, invazivnog i lažnog realizma.
Neizostavno je bilo pritom podsjecanje na "famoznu" izjavu Giulija Andreottija, ikone talijanskih demokršcana, "prljavo rublje ne iznosi se iz kuce" (i panni sporchi si lavano in famiglia), kojom je, referirajuci se upravo na filmski neorealizam, upozorio na neprimjereno otkrivanje sramotnih ondašnjih prilika.
- Iz tih se i mnogih drugih razloga ovaj smjer može smatrati politickim projektom, kao takav je i imao primarni cilj osvještavanja nacionalnog identiteta, no u posljednjim se nastojanjima nije ostvario, porucio je Nepoti i dodao bitan podatak o prijelomnim trenucima talijanske povijesti koja je u tim godinama, a nakon totalitaristickih fašistickih Mussolinijevih modela, tražila svoj put u svijetu "nove demokracije".
Zanimljivi su bili i podaci o publici, koja tada rezultate filmskog neorealizma nije prepoznavala ni podržavala. Vecu su pažnju, saznajemo, privlacili filmovi s Totoom, sentimentalne melodrame, tzv. filmovi-opere, mahom kategorije "narodnog spektakla".
- S obzirom na to da je i tada filmska industrija funkcionirala prema principima tržišta, ova cinjenica, uz onu konstantnog nerazumijevanja i izostanka institucionalne podrške, nikako nije išla u prilog razvoju smjera te je njegova produkcija pocela nestajati.
Bilo je naposljetku i, izmedu ostalog, govora o kinematografiji otpora (cinema della resistenza) i njenoj "epici boli, ozbiljnoj i intenzivnoj i nikako pateticnoj", kao i nešto više o Viscontijevom naslovu "La Terra trema" i njegovoj "poetici ulice".