"Priroda umire u tišini, ona nema svoj glas i zato ljudi trebaju zastupati njene interese. Državna administracija smatra da je okoliš u njenom vlasništvu. No, on to nije, on pripada svima nama."
Ovo su samo neki od citata po kojima je poznat ugledni profesor i sudac dr. Ludwig Kramer, vodeci strucnjak na podrucju okolišnog prava u Europi, koji je više od tri desetljeca radio u središnjoj upravi za zaštitu okoliša pri Europskoj komisiji u Bruxellesu.
S njim smo razgovarali u Vrsaru, gdje je gostovao kao predavac na seminaru u organizaciji GONG-a i Zelene Istre u sklopu projekta "Provedba Aarhuške konvencije u zemljama Jadrana" namijenjenog edukaciji sudaca, odvjetnika i novinara iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Crne Gore.
Aarhuška konvencija, koju su dosad ratificirale 44 države, ukljucujuci Hrvatsku, nalaže slobodan pristup informacijama o okolišu, sudjelovanje javnosti u odlucivanju kao i lakši pristup pravosudu kad su prava gradana na zdrav okoliš prekršena.
No, odredbe ove konvencije cesto se ne poštuju - ne samo u Hrvatskoj, vec i u brojnim drugim zemljama. Prava gradana su napisana u zakonima, ali se za njihovo provodenje, kako istice Kramer, trebamo stalno boriti. "Ako se borimo, možda cemo izgubiti, ali ako se ne borimo, vec smo izgubili", objašnjava Kramer.
Zašto vlade i dalje, unatoc Aarhuškoj konvenciji, drže u tajnosti informacije o okolišu?
- Vlade ne drže sve informacije o okolišu u tajnosti, no one vrlo cesto žele zadržati odredene podatke u pozadini jer na taj nacin imaju vecu slobodu za rad po vlastitom nahodenju. Vladu cine politicke stranke, koje pak cine pojedinci koji imaju svoje interese, a da bi promovirali te interese, žele imati što je mogucu vecu slobodu odlucivanja. U javnoj se raspravi, pak, gleda na opce interese i njima to smeta. Zbog toga, opcenito govoreci, vlada i državna uprava nastoje držati podatke u tajnosti.
Zbog odredenih informacija ljudi bi mogli djelovati…
- Da, znanje daje moc. Primjerice, ako se planira da dio trase autoceste prolazi zašticenim podrucjem, cime bi se to podrucje uništilo, tada ce institucije pokušati tu informaciju zadržati u tajnosti jer, kada je projekt vec izgraden, tada je kasno za djelovanje.
U Hrvatskoj se studije o utjecaju na okoliš ne objavljuju u cijelosti, a cesto institucije odbijaju pristup javnosti odredenom dokumentu pravdajuci se da je rijec o intelektualnom vlasništvu osobe, tvrtke, investitora koji je izradio odredenu studiju.
- Državni organi vrlo se cesto znaju pozivati na «copyright», da ne bi dokumente i ugovore objavljivali u javnosti, ali to nije u skladu s Aarhuškom konvencijom. Primjerice, da se u središtu Pule planira izgraditi sto metara visok neboder, što baš i ne bi bila neka dobra ideja, nacrt nebodera bilo bi intelektualno vlasništvo odredenog arhitekta.
Ipak, postoje dva interesa: interes arhitekta da svoje vlasništvo sacuva u tajnosti i interes javnosti koja želi diskutirati o gradnji nebodera. Odbor Aarhuške konvencije susreo se s takvim slucajevima u mnogim europskim zemljama i došli su do zakljucka da natjecaj za odreden projekt, sve studije i procjene utjecaja na okoliš, ugovori s investitorima, kao i svi ostali dokumenti trebaju biti dostupni javnosti da bi ih ona mogla komentirati te pisati primjedbe. Kada je u pitanju zaštita okoliša i javni interes, intelektualno vlasništvo ne može biti tajno.
Jako mi se svida jedna vaša recenica, koja glasi: "Tigar, riba ili drvece ne mogu govoriti, priroda nema glasa pa zato ljudi moraju zastupati prirodu i govoriti umjesto nje". Ljudi cesto zaboravljaju da se ne radi samo o našem ljudskom okolišu, vec o okolišu svih živih bica i da zbog toga ljudi imaju još vecu odgovornost jer djeluju u ime svih.
- Kada govorimo o zaštiti prirode, postaje jasno da sve vrste u biljnom i životinjskom svijetu polagano, ali postepeno nestaju s citavog europskog kontinenta. Jedini nacin da znamo što je dobro za okoliš je da što više ljudi pocne govoriti o tome. U protivnom ce svega nekolicina osoba odlucivati o tome kako ce izgledati naš okoliš, primjerice, o tome gdje ce izgraditi igrališta za golf.
Postoje i drugi interesi u društvu. Reci cu vam to na primjeru Pule i poluotoka Muzila. Buduci da projekt obuhvaca 25 posto površine grada, svi gradani Pule trebali bi imati pravo izraziti svoje mišljenje o tome je li zaista dobro da se na tom podrucju naprave golf tereni i apartmani ili pak javni park, igrališta, šetališta gdje bi Puljani provodili slobodno vrijeme… U svakom slucaju o tome bi se trebala voditi javna rasprava, a ne da o projektu odlucuju pojedinci na vlasti.
Upravo to nisu ucinile vlasti u Puli i Istri - nisu ukljucile gradane u odlucivanje o Muzilu. Projekt su izradile zajedno lokalna i središnja vlast, o tome se glasalo na sjednici Skupštine i to je sve. Ljude nisu pitali. Što sada možemo uciniti?
- Ono što se može uciniti je da se u medijima otvori ovo pitanje, da se o ovom projektu što više razgovara. Primjerice, u vašim novinama mogli biste pokrenuti kolumnu u kojoj bi gradani izrazili svoje mišljenje o tome što oni smatraju da treba uciniti s Muzilom. Možda bi se moglo pitati istaknute ljude grada, primjerice profesore, doktore, novinare iz drugih medija, radija, akademike da kažu svoje mišljenje. Vjerojatno bi se neki ljudi bojali reci što misle.
Da, upravo se to dogada. Mnoge istaknute osobe u Istri ne žele izreci javno svoje mišljenje o Muzilu ukoliko se ono kosi s projektom vladajuce stranke. Primjerice, tek su jedan-dva profesora s pulskog sveucilišta imala hrabrosti reci da bi Muzil po njihovom mišljenju bio dobro mjesto za studentski kampus. Ljudi imaju moc djelovati, zakon im to omogucuje, ali oni tu moc ocito ne koriste.
- Da, to je problem jer nitko ne može zaštiti prirodu Pule protiv ili bez volje lokalnog stanovništva. Ako gradani smatraju da se mogu odreci cetvrtine površine grada, nitko ih ne može zaštiti ni iz Bruxellesa, ni iz Zagreba, niti iz bilo kojeg drugog mjesta. Postoji kineska izreka koja kaže da se put od 10.000 milja pocinje prvim korakom. Promijeniti svijest u ljudima je dugotrajan proces koji je potrebno zaceti, putem gradanskih inicijativa, nevladinih udruga i kroz medije. I ovo što sada cinimo kroz ovaj razgovor je dio tog procesa. (Razgovarala i snimila Maša JERIN)
PROCITALI STE SKRACENU VERZIJU TEKSTA. CIJELI INTERVJU MOŽETE PROCITATI U TISKANOM IZDANJU GLASA ISTRE OD PETKA.