Na "urbanom pikniku", drugom, vec tradicionalnom Beltainu, kojim su se slavila dva praznika - paganski Beltain i Medunarodni praznik rada, sinoc se u pulskoj galeriji Makina tražilo mjesto, odnosno jastuk više. Na repertoaru su bila predavanja i prezentacije o, naravno, središtu svih slavlja - hrani i picu.
Bio je to pravi multigastronomski, ali i multimedijalni dogadaj, koji je putem videolinka iz Bruxellesa otvorila umjetnica i znanstvenica Maja Kuzmanovic, uz Paolu Orlic zacetnica Beltaina. Vrlo zanimljivim uvodom Maja je prezentirala spoj tradicije i inovacije u suvremenoj kuhinji.
Potom se uživo predstavio masterchef prirodne kuhinje Darko Dragaš, koji je posjetitelje zaintrigirao pricom o samonikloj zelenoj hrani, a nakon toga je specijalitetima iz tradicionalne "ozelenjene" kuhinje, vrhunskim tortiljama i egzoticnim kolacicima potvrdio svoje kulinarsko umijece.
Pasionirani fizicar, gastronom i gastrobloger Goran Zgrablic oduševio je "labinskim krafima u crno-bijeloj tehnici". Zgrablic je istaknuo da je namjerno krafe napravio crno-bijele, jer je želio dokazati da teorija industrijske proizvodnje da privlacna hrana mora biti jakih boja jednostavno ne drži vodu. Crno-bijeli krafi u slatko-slanoj varijanti, poput jina i janga, razgrabljeni su u nekoliko minuta.
Moris Civitico iz Vodnjanke, možda još jedine prave oštarije u Puli, ponudio je dva kucna specijaliteta - istarsku poveticu, koja je svakim zagrizom evocirala uspomene na bakinu kužinu, te "ledeni bicerin od tri domace rakije", koji je bio apsolutni hit veceri. Radilo se o zaledenoj cašici u kojoj su tri rakije odvojene jedna od druge, a konzumiraju se kroz malu rupicu na kockici leda.
Civiticova rakija bila je otkrice koje se brzo pilo, ali se potom oprezno hodalo galerijom, koju je za ovu priliku uredio dizajner Boris Ružic, koji se svojim rješenjima jedini nije uklopio u pricu. Najlon na podu, prozirne Starckove stolice (koje se cesto koriste i na vjencanjima), cigle, vaze, bijeli jastuci, prozirni tuljci na stropu kao dekoracija, bili su zapravo maneštra u kojoj nije bilo baš nicega tradicijskog, eksperimentalnog , pa cak ni umjetnickog.
Ipak, hrana je bila okosnica svega, ugodna oku, nepcu, nosu, pa i uhu, tako da je dobra atmosfera bacila interijer u drugi plan.
Zadnji zalogaji bili su oni koje je pripremala Doris Cerin. Iznijela je dva slijeda koji su sažimali tradicijsku i modernu kuhinju. Posjetitelji su hranu morali kušati zatvorenih ociju i otkrivati je kroz mirise i okuse, od palente do pohanih jabuka u kombinaciji s mladim kravljim sirom. Doris je ponudila niz zanimljivih gastronomskih minijatura pa je tako okorjelim tradicionalistima pokazala da na prvomajskoj trpezi itekako ukusna može biti i - tratincica.
Dakle, jedna galerija, pet kulinarskih kreativaca i puno price o radosti slavlja. Sve je to zapravo bilo metafora slavljenja ljepote u kojoj se te veceri zajedno jelo, pilo, plesalo, razgovaralo o hrani, tradiciji i slavilo život u jedinstvenoj pojavi do ponoci, kada je pocela proslava Praznika rada. Život kao umjetnost - stoga je galerija, ipak, bila pogodeni prostor. (Lara BAGAR)