Obicno vec u studenom pocinju poštom stizati molbe za pomoc - pošiljatelji racunaju da ce u božicno vrijeme više ljudi imati potrebu podijeliti dio onoga što imaju s drugima, ne bi li se bolje osjecali. Koliko novca treba da se spase svi nesretni ljudi na ovome svijetu? Koliko naših 50 kuna može pomoci? Možemo li zažmiriti, zacepiti uši i ne vidjeti i ne cuti, ne reagirati?
Ljudi kojima treba pomoc ima svuda oko nas, pa i beskucnika. Oko nas žive ljudi zakinuti za velikodušnost božicnog darivanja, dapace, ovisni o tome koliko ce velikodušni prema njima biti drugi.
Ove je godine cak i pucki pravobranitelj Jurica Malcic pokušao apelirati na Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi da se osmisli kvalitetnija briga o marginaliziranim gradanima beskucnicima. Sugerirao je da se uoci najavljene oštre zime to ministarstvo u suradnji sa županijama i vecim gradovima pobrine za cjelodnevno zbrinjavanje i nocenje beskucnika, pogotovo zato što sustavna briga o beskucnicima u Hrvatskoj ne postoji.
Sugerirao je i kako skrb o beskucnicima kvalitetnije riješiti kroz novi Zakon o socijalnoj skrbi. Možda su u Zagrebu nešto i ucinili temeljem toga dopisa, ali u Istri se ništa nije pomaknulo s mrtve tocke.
Evidentirano 500 beskucnika
Dostupne statistike kažu da je u Hrvatskoj u centrima za socijalnu skrb evidentirano 500 beskucnika, od kojih cak 400 u Zagrebu. Medu njima je i pedesetak djece i osoba ispod 18 godina. Medutim, beskucnika je sasvim sigurno puno više jer mnogi nisu u evidenciji ako ne koriste neki od oblika pomoci kroz sustav socijalne skrbi. A takvi beskucnici, neevidentirani, žive i tamo gdje o njihovom problemu nitko sustavno ne brine, kao što je slucaj u Istri.
- Po zakonu bismo ljude koji nam se obrate, a nemaju regulirano prebivalište u Porecu, trebali vratiti onamo odakle su došli, ali oni to najcešce ne žele. Uostalom, ako to i spomenemo, cesto se više ne vrate ni po kakvu pomoc. Ne možemo se tako odnositi prema ljudima. Imamo, nacelno, "domicilne" beskucnike, "osobe u skitnji i prosjacenju", a ima i onih koji godinama žive na Poreštini neprijavljeni i pristaju živjeti na rubu dok mogu raditi sitne poslove koji im pomažu da prežive. Problem nastaje kad obole i kad ih više nitko nece.
Jutros je bilo minus sedam i pol stupnjeva Celzija i ne možete se ne pitati kako su ljudi bez doma preživjeli noc. Lani je socijalni radnik na ledima iznio covjeka iz jarka punog snijega. Nitko ga nije htio, ni bolnica ni hitna služba. Platili smo privatni prijevoz do doma u Novigradu, gdje su ga, srecom, prihvatili, ali u pravilu domovi ne žele uzeti beskucnike. Nemaju mjesta ili uvjeta, a ne postoji jasan program ni naputak osnivaca - Istarske županije, kaže voditeljica poreckog Centra za socijalnu skrb Marija Trošelj.
U Istri nema prihvatilišta
Veli da po Zakonu o socijalnoj skrbi beskucnika rješenjem može poslati u neki od domova za starije i nemocne, buduci da u Istri ne postoji prihvatilište samo za beskucnike, ali najcešce se takva rješenja ne mogu provesti. Kaže da u Porecu živi izmedu pet i 15 beskucnika. Podatak je uglavnom pouzdan jer nije samo iz evidencije Centra, nego i Crvenog križa, s kojim suraduju. Neki od tih ljudi žive u barakama ili kamp-kucicama, nerijetko u neljudskim uvjetima, a zima im je najteža jer teško mogu išta zaraditi pa su i gladni, osim što im je hladno.
- Uspjeli smo se pocetkom ove godine u županijskom Odjelu za socijalnu skrb izboriti da se sacini program na županijskoj razini, osnovana je i radna grupa, cija sam clanica, ali nismo se sastali od prije Uskrsa. Nakon slucaja covjeka koji je u Porecu prije dva mjeseca spavao pod borovima, poslala sam poruku da bi se radna grupa trebala sastati, ali do danas nisam dobila odgovor. Ovdje su u pitanju ljudi, živi ljudi, i ne možemo administrirati njihove probleme, moramo ih rješavati, pomoci im.
Što da radim kad mi sljedeci put u nekom domu ne uzmu beskucnika? Da ga dovezem pred zgradu Županije?, pita Trošelj. A moglo bi se zajednickim snagama Crvenog križa, centara za socijalnu skrb, Caritasa, udruga gradana i Županije pronaci rješenje. Kad bi to nekome bio prioritet.
Ravnateljica poreckog Crvenog križa ?urdica Orlic kaže da ona i Trošelj ne mogu proizvesti rješenje, nego tek udružene pomoci onoliko koliko je u njihovoj moci, odnosno moci ustanova koje vode.
"Znam da imamo beskucnika i znam koliki od njih dolaze po toplu odjecu, a neki nemaju prijavljen boravak. Ima ih iz Pule, iz drugih dijelova Istre, ali i iz unutrašnjosti Hrvatske, uglavnom iz okolice Osijeka. Neki su ovisni o alkoholu, a drugi su beskucnici jer su se tako posložile zvijezde. Jako je lako doci u takvu situaciju. Nitko od nas nije imun - jedan krivi potez, neki veci dug koji ne možeš vratiti, raspad obitelji i covjek je na cesti bez icega", kaže Orlic. (Sniježana MATEJCIC)
PROCITALI STE SKRACENU VERZIJU TEKSTA. OPŠIRNIJE O OVOJ TEMI CITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLASA ISTRE OD PONEDJELJKA.