Naprosto je nezamislivo da genij poput Woodyja Allena može napraviti loš film, ali je ipak pretjerano (ali očito dobar marketinški potez) da je njegov posljednji film "Jasmine French" i najbolji do sada.
Ukusi mogu biti različiti, ali Allen nije autor koji skače iz žanra u žanr, s teme na temu, on je naprosto umjetnik koji poput slikara ili glazbenika stalno razvija i propituje isti motiv. I ovdje je to uloga i mjesto žena u društvu, ako nije u muškom sazviježđu, i ukoliko sam Woody nije u glavnoj ulozi, oko kojega se sve vrti i propituje.
Dakle, "Jasmine French" je dobar i za Allena malo pomaknut film, ali ako se prisjetimo da on nikada nije sebe izuzimao iz svijeta u kojem živi jasno je da u ovom vremenu sveopće krize i raspada moralnih i svih drugih vrijednosti nije ostao po strani te se latio djela T. Williamsa "Tramvaj zvan čežnja", a prije bih našao sličnost s Krležinom glembajevštinom, kako bi podsjetio do koje se mjere srozavaju karakteri u trenutku dok s jedne pozornice obasjane svjetlima reflektora silaze, a onda se nerado moraju popeti na onu drugu, mračnu i nevidljivu.
Ova ozbiljna komedija napravljena je po sistemu ogledala u kojemu se istovremeno zrcali pad nekadašnje pripadnice visokog društva i bogatašice s Manhattana Jasmine (Cate Blanchett) i nova prilagodba kod sestre Ginger (Sally Hawkins) u San Franciscu. (M. ĆURIĆ)
CIJELI TEKST PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU.