Nedavno je Milka Putinja iz Brigi, rođena 2. listopada 1912. u Marcanima na Lindaršćini proslavila stoljeće života. Na proslavi rođendana na naše je pitanje što se nekad kuhalo i jelo odgovorila: "Svakidanja hrana". Na pitanje što je to, uslijedio je odgovor: "Ripa, kumpir i pažul, a ako je poli to bila i kakova koža od prasca, je bilo bolje".
Fuži, njoki i maneštra kakva se danas kuha bili su velika rijetkost u njenoj kuhinji. Naši stari koji su živjeli koncem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća svaki su dan jeli maneštru. Nevjerojatno, ali nekad je doista svaki dan na jelovniku bila maneštra, ali ne tako bogata kakvu danas jedemo u agroturizmima, konobama i na festivalima. Zato je Milka Putinja i naziva "svakidanja hrana".
O prehrani tog doba svjedočanstvo na dijalektu svog zavičaja ostavio je u rukopisu pod naslovom "Boljun, kmečki život i už(a)nci" profesor i prosvjetitelj Fran Novljan. U poglavlju naslovljenom "Už(a)nci poli jela i pila" zapisao je kako se doma jede u kuhinji, vani u hladu, pod drvom, a zimi na suncu. Jede se četiri puta na dan, a obroci su "fruštuk, ručenje, južina i večera. Kad se do kus noći trukinju lupi, unu skube, ali ča drugo dela je još i povečerčić. Naročito ako su poli dela tujci" (gosti, op. a.).
Objeduje se tako da se zdjela stavi na stol s tri noge, u to vrijeme uobičajen namještaj seoskih kuća. Za stol ili oko škrinje posjedaju svi ukućani pa svaki sa svojom žlicom uzima iz zdjele i jede. "Otroki jiu na stoliću. Kad su još m(a)li daju im jes posebno, a posuda s hr(a)non je na tl(ij)eh. Ku je m(ij)esa razrežu ga na režnjići i stave na pjat. Meso se ji s kruhom. U jedn(u)oj ruki se drži kruh, a u drugoj r(ij)ežanj m(ij)esa."
Kada je na ručku gost ili na veliki blagdan, jede se za velikim stolom s četiri noge, piše Novljan.
"Za badnjak je večera obilata: maneštra od jačmika, trukinje i pažula ubiljena s uljen. Potle pride broskva na ulju i bakalar, a zadnja pijatanca su fritule. Pije se bijelo vino. Kad se vrnu s polnoćke jiju fritule ako su ostale od večere i pijuo rakijo. Za Božić su: purić, fuži, kapus, šugo i na kraju orehnjača. Pije se bijelo vino. Za večeru je ča je ostalo od južine. Za Novo leto je kapuz s mrsom od prašće glave. Za Pust je kapuz s prašćevinom. Večera su olita pečena na gradelah. Pojes se mora sve zač se drugi dan ne smije jes m(ij)eso, a mora se i vino pit. U korizmi se m(ij)eso ne ji, a posti se svaku srijedu i subotu.
Ovako Novljan piše o običajima vezanim za jelo i piće u svom rodnom Boljunu na kraju 19. i prvoj polovici 20. stoljeća. Iako još ima ljudi koju su cijelo svoje djetinjstvo i mladost jeli samo maneštru i to bez pešta i kosti od pršuta, danas se pod pojmom istarske tradicijske hrane podrazumijeva nešto drugo. Zacijelo je i u Novljanovo vrijeme bilo ljudi koji su jeli neku drugačiju tradicijsku hranu, ali sigurno je da onda nisu živjeli na selu u kućama danas preuređenim u konobe i agroturizme. Već negdje drugdje s drugačijom tradicijom. (Piše i snimio Mirjan RIMANIĆ)
CIJELI TEKST ČITAJTE U NEDJELJNOM PRILOGU TISKANOG IZDANJA.