Nije bilo pitanje koliko ce moderna tehnologija doprinijeti ponovnom uprizorenju jednog od posljednjih velikih konceptualnih albuma - The Wall Pink Floyda - vec koliko ce tu tehnologiju njegov pravni sljednik Roger Waters kreativno iskoristiti.
Ako je suditi po jucerašnjem zagrebackom koncertu u Areni, Waters je uspio napraviti spektakl koji možda nema ideološko znacenje berlinskog koncerta netom što je pao Berlinski zid, ali je svojom tehnickom superiornošcu utro neke nove putove megaspektakala. Doista, ocekivali smo samo da avioni i helikopteri pocnu padati po nama u furioznoj sprezi scenografije, kostimografije i naravno zvuka.
Najtanji dio koncerta ipak je njegova ideološka osnova. Apgrejdana i apdejtana prica o Pinku, frustiranoj rock zvijezdi s krizom identiteta, a zapravo metafora ugnjetavanja i opresije, pomalo se ispuhuje na vizualno padajucim simbolima mercedesa, beemvea, katolicke crkve itd. Ipak, more šlepera koje se prostiralo na južnom parkiralištu Arene, a zaduženo za golemu, u Hrvatskoj nevidenu produkciju, nosi upravo te iste oznake.
No dobro, publika ipak nije došla po lekciju iz suvremenog anarhizma, nego poslušati što to još Waters ima reci. Stariji fanovi mogli su se zabavljati novim aranžmanima, a istraživaci su mogli uživati u nekim od najznacajnijih rock pjesama ikad napisanih.
Ako The Wall, a oprostit ce mi veliki fanovi, i jest pomalo pretenciozna glazbena prica veca od života, pjesme poput Comfortable Numb, Another Brick in the Wall, Hey You ili Mother trebalo bi poslati u svemir zajedno s još par ljudskih artefakata zaduženih da nas reprezentiraju.
S druge strane, bilo je impresivno doživjeti gotovo dupkom punu zagrebacku Arenu, to inace tužno, prazno i preskupo zdanje na rubu grada. Roger Waters uspio je oživiti tog zaspalog dinosaura, a ako i jest dobio poticaj za projekt The Wall ponovno nakon 32 godine u nagomilanim racunima, to mu uopce necemo zamjeriti. Nadamo se samo da mu racunica s ovakvom produkcijom drži vodu bolje od preskupog financijskog debakla s originalnom turnejom.