Ako je Mendesov izvanserijski "Skyfall" igrao na arty formulu, najnoviji nastavak Bondove franšize bliži je besprijekornoj liniji industrijske proizvodnje. Da, Craig je jedini Bond koji može doista stati rame uz rame sa Seanom Conneryjem. Jer, kad recimo klasični holivudski akcijski heroj iz Stathamove škole kreće u akciju, njegova kravata uvijek mora biti nonšalantno spuštena. S Bondom je stvar posve drukčija, što samo dokazuje koliko Craig ima stila.
Njegovo odijelo s potpisom Toma Forda uvijek je tip-top, a kravata i leptir mašna su zavezane onako kako treba. Tres chic. Iako barem kad je riječ o odjevnom stilu - a što je serijal o Bondu drugo nego enciklopedija stila i popkulturnih referenci - ipak dajemo prednost Missonijevoj prugastoj dolčeviti koju nosi Q (Ben Whishaw). Kao antipod Bondovoj eleganciji, Mendes sada uvodi killera Hinxa (Dave Bautista), čija je pojava puno bliža škvadri sastavljenoj od hrvača, ultimatefightera i kaskadera iz "Brzih i žestokih 7", ali i priziva mitskog Richarda "Jawa" Kiela.
Sklonost Alpama
S druge strane, najnoviji Bond funkcionira i kao dekonstrukcija njegovih ranijih nastavaka. Kao glavnog Bondova protivnika, Mendes nanovo vraća tajnu organizaciju SPECTRE, iako je upravo onaj "T" iz njena akronima koji označava "terorizam" (The Special Executive for Counter-intelligence, Terrorism, Revenge and Extortion) trenutno možda najaktualniji. No Bondova franšiza jedna je od rijetkih koja ga koristi u popkulturnom diskursu.
I Bondov glavni suparnik Ernst Stavro Blofeld dobro je znani zlikovac u 007 genezi, a dosad su ga portretirali Donald Pleasance, Telly Savalas i Charles Grey, da bi se sada nanovo ukazao u sakou s uzdignutom kragnom Austrijanca Christopha Waltza, kakav Bond ne bi nikad odjenuo. On je jedini u stanju izgovoriti francuski "Coucou!" s takvom dijaboličnom i mračnom nonšalancijom, iako nam jako fali Bardemovo kvirovsko ludilo iz "Skyfalla".
Nastavlja se i Bondova sklonost prema glamuroznim alpskim krajolicima kao njegovom nezaobilaznom destinacijom. Nakon mitske benzinske pumpe u švicarskom Andermattu (Goldfinger), Piz Glorie na švicarskom Schilthornu (U službi Njezina Veličanstva) i skijaških staza Cortine d'Ampezzo (Samo za tvoje oči), sada je došao na red austrijski Solden gdje Bond susreće zanosnu Madeleine Swann (Lea Seydoux) koja bi mogla zauzeti jedno od boljih mjesta u plejadi Bondovih djevojaka (udovica Monica Bellucci koju ćemo ugledati u glamuroznoj rimskoj epizodi zadržava se na platnu prekratko).
Seydoux se doduše već družila s tajnim agentima, konkretnije, s Ethanom Huntom u "Nemogućoj misiji: Protokl duh". A poveznica s nekim recentnijim nastavcima Bondove franšize je i figurica buldoga s britanskom zastavom koja krasi njegov apartman, a koju smo u "Skyfallu" ugledali na radnom stolu M (Judi Dench će se sada pojaviti tek na videosnimci i jedva smo je mogli uočiti).
Oproštaj od lika
Iako nitko nije očekivao da će se Bondu dogoditi gej zlikovac Bardemova kalibra, sada nam on jako fali. Ni prisutnost falsetta Sama Smitha u uvodnom songu "Writing's On the Wall" nije bila dovoljna da bi nadomjestila njegov punokrvni kvir potencijal (Smith će u njenoj videoverziji čak pustiti suzu). Uostalom, već sam ambiciozni kontinuirani "tracking shot" uvodne scene ambijenitrane u polikromnom Mexico Cityju na Dia de Muertos, kad se Bond ubacuje među sudionike povorke odjeven u kostim kostura, daje naslutiti da je dobar dio publike, ne samo one ženske, požalio što im tada nisu bile dostupne one famozne rendgenske naočale, kako je to ironično napisala "Voiceova" kritičarka Stephanie Zacharek, pa da možemo vidjeti kroz Craigovu odjeću, iako će on kasnije odbaciti barem njen (dobar) dio.
Mapirati trajektoriju Bondova tijela ostaje glavna autorova preokupacija, kao što je to uostalom već sugerirao i "Casino Royale", kako to već biva s filmovima u kojima glavnu riječ vode atletski građenim momcima, kad GPS biva ubrizgan u junakove vene. Sve se dakle svodi na krvne veze.
U razgovorima uoči premijere "Spectrea", Craig je opetovano ponavljao da se umorio od Bondova lika te je ovo njegov zadnji 007, što je možda bio tek njegov lukavi performans, jer je i sam 007 u filmu portretiran kao čovjek nezadovoljan sobom. Zato valja nazdraviti jednim vodka martinijem, protresenim, a ne promiješanim, u čast njegova najavljenog oproštaja od slavnog agenta.
Iako se moramo prisjetiti jednog od ranijih uvodnih Bondovih songova, onog koji je izvodila Lani Hall - nikad ne reci nikad. (D. RUBEŠA/NL)