Praško groblje mjesto je susreta najmoćnijih rabina na svijetu tijekom kojeg su potonji donijeli protokole o osvajanju svijeta i totalnoj kontroli nad čovječanstvom. Debela laž i falsifikat koja je u Rusiji objavljena pod nazivom "Protokoli Sionskih mudraca" upravo je ono što glavni lik novog romana Umberta Eca - Simone Simonini - pokušava prodati tajnim službama čak triju država.
Antisemit, mizantrop, seksofob, ubojica, falsifikator, lažov, špijun, proždrljivac, pa čak i podvojena ličnost - Simone Simonini ili opat Dalla Piccola - antijunak "Praškog groblja", po samim riječima autora, trebao bi biti najodvratniji književni lik svih vremena.
Eco se u novom romanu smještenom u Italiji i Parizu tijekom 19. stoljeća odlučio na riskantan odabir glavnog junaka - jedinog izmišljenog lika u romanu kojim defiliraju Garibaldi, Dumas, Nievo, Joly, Freud, Dreyfus, Boullan, Taxil i mnogi drugi - i u tome je najveća slabost njegove posljednje povijesno-feljtonističke ekstravagancije.
Ono što je uspjelo Jonathanu Kennedyju Tooleu ("Urota tupana") ili Patricku Süskindu ("Parfem") kod Eca nije profunkcioniralo kako treba. Simone Simonini i njegov alter ego opat Dalla Piccola, čak ni u onim potresnim stranicama dnevnika u kojima pokušavaju dokučiti jesu li oni zaista dvije ličnosti jedne osobe, ne bude simpatije čitatelja. Oni nemaju taj etički pomak ili čak malu ljudsku slabost koja bi ih mogla rehabilitirati ili samo pobuditi mrvicu empatije u čitatelju.
Roman u kojem je nemoguće navijati za glavnog lika, pa čak ni za njegovu smrt (jer ona ne bi ništa riješila) ostaje nedorečen, kao i njegov sam kraj (koji je ostao otvoren, no čiji je ishod više nego natuknut).
Što se same strukture knjige tiče, ona je klasična ecoovska postmodernistička igračka - dakle, roman pisan kao dvojni dnevnički zapis podvojene ličnosti koji u "dosadnijim" dijelovima prepričava sveznajući narator. Teme koje se provlače kroz "Praško groblje" su one klasične ecoovske - tko priča priču i možemo li mu vjerovati, antisemitizam, masonerija, teorija i praksa zavjere, tajne službe, ukradeni dokumenti, leševi sakriveni u kanalizaciji i recept za receptom.
Najzanimljivija odlika romana jest da u njemu gotovo i nema izmišljenih likova - ljudi koji kroz njega prolaze su točno te stvari govorili, mislili ili činili - samo je Simonini izmišljen i samo on nije mogao postojati, ili ne? To je ono što se Eco pita - postoji li jedna nit, jedna poveznica iza svih tih falsifikatorskih radnji koje su krenuvši od "Tajni naroda" Eugenea Suea i "Dijaloga u paklu između Machiavellija i Montesquieua" Mauricea Jolya dovele do "Protokola Sionskih mudraca" Sergeja Nilusa?
Njegov je odgovor pozitivan - ono što je do toga dovelo je duboko usađena mržnja koju je on za potrebe romana smjestio u jedan lik, no koja se u nečistoj savjesti Europe budila svaki put kad je bilo potrebno pronaći unutarnjeg neprijatelja - bio on Židov, slobodni zidar ili Isusovac, apsolutno je svejedno… (Boris VINCEK)