Nedavno dodjeljivanje Nobelove nagrade za mir Europskoj uniji izazvalo je u najmanju ruku oprečne reakcije. I dok se primjerice građani Španjolske i Grčke tome izruguju, Nijemci smatraju da je ona zaslužena. Osobno, najdraži mi je komentar poznanice koja je na sve to frknula i kazala da će, sudeći po viđenom, uskoro i sama dobiti Nobela za mir jer je punih 30 godina u skladnom braku s istom osobom.
Podsjetimo, Nobelova nagrada nosi ime po Alfredu Nobelu, švedskom industrijalistu i izumitelju. On je 27. studenog 1895. godine u Parizu obznanio svoju ideju o osnivanju fonda iz kojeg bi se dodjeljivale nagrade najzaslužnijim pojedincima čitavog svijeta. Na tu ga je ideju, navodno, potaknuo način na koji je svijet upotrebljavao njegov izum - dinamit, a što ga je šokiralo.
U svakom slučaju, u konkurenciji 231 pojedinca i organizacija peteročlani je Odbor za dodjelu Nobelove nagrade, na čelu s glavnim tajnikom Vijeća Europe Thorbjoernom Jaglandom, jednoglasno odlučio da to priznanje, vrijedno 1,2 milijuna dolara, čija će svečana dodjela biti 10. prosinca u Oslu, uruči predstavnicima Europske unije, kao moralni poticaj u naporima za rješavanje dužničke krize eurozone.
Uz to, Odbor je pohvalio EU za rekonstrukciju Europe nakon Drugog svjetskog rata, kao i za širenje stabilnosti na bivše komunističke zemlje nakon pada Berlinskog zida 1989. godine.
Jedan je mirotvorni Nobel 2009. uručen i aktualnom predsjedniku SAD-a Baracku Obami. I sam je Obama time bio iznenađen, a ta je dodjela potaknula pravu lavinu pro et contra komentara.
Dodjeljivanje ove nagrade podsjetilo je i na neke od najkontroverznijih laureata. Visoko na ljestvici "sumnjivih" mirotvoraca tako su se našli još jedan predsjednik i jedan savjetnik. U prvom slučaju riječ je o palestinskom predsjedniku Jaseru Arafatu, vođi PLO-a, koji je 1994. godine zajedno s izraelskim političarima - Jitzhakom Rabinom i Shimonom Peresom dobio Nobelovu nagradu za mir. Taj potez naišao je na lavinu kritika, i to ne samo iz redova židovske zajednice.
Kada spominjemo nagrađenog savjetnika govorimo o Henryju Kissingeru, koji je još ranije - 1973. godine - primio Nobela za mir, i to na ime okončanja rata u Vijetnamu. Problem je u tome što je upravo u vrijeme mandata Richarda Nixona, čiji je on bio savjetnik, još jednom eskalirao rat u Vijetnamu, koji je odnio za sobom mnoge nevine žrtve. Da paradoks tog Nobela bude i veći, te je iste godine dobitnikom za mir proglašen i Vijetnamac Le Duc Tho. No, za razliku od Kissingera, Le Duc Tho odbio je primiti nagradu. (piše N. ORLOVIĆ RADIĆ)